Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Majka je medalja iz rata u kojem se brani čast srca

Laste u gnijezda dolaze, hrabro, samouvjereno i spretno.

Znaju da će pronaći svoje utočište u uglu nekog balkona na periferiji grada ili u uglu krova starih napuštenih kuća.

Piše: Ivana Lakić Redakcija

Tamo će imati svoj mir i smiraj, za razliku od ostalih stanovnika toplih gnijezda, koji će biti sakriveni u uglovima balkona, nekih gusto naseljenih zgrada.

Izgleda da najviše vole one jutarnje dolaske,tamo negdje oko pet i trideset, kada se ostaci noći gube i dolaze kapljice novog jutra. Nova jutra nisu ništa drugo nego nada i potreba da se još jedan dan privede kraju i da će stvarno donijeti preporod.

Tamo negdje nadomak srca i u dubinima peta, čeka te preporod da možeš disati krupnije i uhvatiti onaj osjećaj sigurnosti između srca i želudca. Sve u tebi kao da pulsira i nagovještava da će ipak  biti u redu.

Mislim da je jedna mala ptica zalutala i stalno leti nad nepovoljnim visinama za potrage. Bori se i traga za velikim prostranstvima, bez oblaka i prolaznih kiša. Mada ponovo kiši i ne mirišu lipe što su se tako nježno utapale u oči sanjara.

Foto: Canva

Svaki put kad zatvoriš oči vidiš te ruke što miriše po dunjama i slatku od višnje. Osjetiš da su ispred tebe i da brane suštinu, zaustavljaju ratove i prave nemoguće paktove da bi tebi bilo bolje. Vidim tu nježnost što se prosula s lijeve strane i ćuti tiha, sama i zamišljena.

Kad bi se obrisale suze iz ugla oka boje lješnjaka, mislim da bi mnogi tulipani procvijetali iznad naljepših ograda. Majka  je najljepša medalja iz rata u kojem se brani čast srca.

Ona je tu da mi napravi zaklon i zagrljajem pokrije srce, da ne pokisne i da se ne smrzne od leda i otuđenosti.

U najtoplije dijelu njenog ramena sam poput male ptice, koja je svoj mir pronašla baš tu na granici između lijeve i desne strane grudnog koša. Svaki put je tu da me ubjedi kako moram pustiti srce među polja cvijeća i pčela, nikako među korov i blato.

Bojim se da nestane taj zagrljaj, koji me hrani i bodri. Zagrljaj u kojem imam pravo na velike borbe i još veće pobjede.

Ne umijem da koračam kroz cvijeće i proljeće bez ramena na koje ću se svaki put osloniti kad zagusti. Zagusti često, pogotovo kad se nebo ljuti i zvijezde bježe od radoznalnih očiju sa zemlje.

Onih očiju što očajnički traže taj sjaj, da bi vidjele svoj put. Zagusti kad se sakrijem u uglu sobe i ćutim, baš onda u trenutku kada treba vrištati na sav glas. Tad je potrebna, više nego ikad!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije