Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Mislim da bismo trebali tužiti bolnicu – izgovorila je mama

Nakon što je konačno stavila i zadnju stvarčicu na svoje mjesto te pospremila kofere do sljedeće selidbe, mama je otišla na ručak svojoj majci i ocu.

Piše: Blake Archibald Redakcija

Čvrsto je odlučila da će danas početi temu koja ju je kopkala neprestano.

-Mislim da bismo trebali tužiti bolnicu. – izgovorila je mama, povukavši prvi dim cigarete nakon ručka.

Otac ju je pogledao namrgođeno, a majka sa čuđenjem u glasu odgovorila:

– Šta je tebi, jesi li ti normalna ?! Dole je sve korumpirano, vlada bezakonje, a i dida je tamo.
– Svejedno, trebali bi tužiti bolnicu! Koliko god korumpirani bili – uvijek postoji netko iznad njih!

Postoji svjetska zdravstvena organizacija, postoji neka europska komisija garant, znači nema pola posto šanse da im se ne može stati na kraj! Tko im je dao dozvole? Tko ih je zaposlio? Tko ih plaća ???

U redu – po sudovima se nema smisla vući, ali svaka osoba koja je odradila ijednu smjenu na tom odjelu u toj bolnici bi trebala dobit otkaz! I da im se oduzme dozvola da prakticiraju medicinu u bilo kojem pogledu! – mama je bila van sebe, zapanjena odgovorom svoje majke.

– Šuti, Tijana … Trebat će nam još. Tko zna šta budućnost nosi … – bila je uporna njena majka
– Da šutim?! Pa šutnja nas je i dovela ovdje ! I onda ti mene pitaš jesam li normalna?! Ženo draga, ti ljudi su sami birali svoje zvanje!

Sami su birali da postanu doktori, medicinske sestre i tehničari, ili kako se već zovu, dođavola! To što je doktor na Balkanu tretiran kao da je Bog i što ste odgajani da mislite da se zdravstvene radnike ne smije ni pogledati, a kamoli nešto pitati ili, NE DAJ BOŽE! Nešto im prigovoriti, da ne spominjem pozvati ih na red za njihova (ne)djela – to ne znači da je to normalno!

Mama se tresla od bijesa. Naime, njena baka je završila u bolnici u Doboju prije 5 mjeseci. Zahvaljujući pandemiji i tome što je obitelj raštrkana na sve strane svijeta, nitko ju nije mogao posjetiti. Svaki dan je zvala bolnicu najmanje 3 puta dnevno da čuje bilo kakve vijesti, ali kada bi se netko i javio, odgovor je bio uvijek isti:

– Nema doktorke, nazovite kad bude na smjeni pa ćete dobit informacije, mi vam nesmijemo ništa reći osim da je stabilno.

I tako iz dana u dan, svaki dan.

Dvadeset i prvog dana nazvali su maminog djeda da mu kažu da će poslati baku kući po njenim željama, i da prognoziraju 2-3 dana . Mama je znala što to znači. Njena majka je prvim avionom u jeku pandemije odletjela na Balkan.

Ono što ju je dočekalo je stravično za ispričati, mama kaže da joj dođe da vrišti kad pomisli u kakvim bolovima i mukama je njena baka bila.

Pozdravila se s njom preko video poziva. Izgledala je kao živi mrtvac.
Nakon 7 dana njege baka je pričala, čak se digla rasklonit suđe kad su ukućana zaspali. A trebala je biti mrtva , zar ne?

Od slabosti u bolnici nije mogla dići kašiku. Nitko ju nije nahranio, iako su vidjeli da ne može jesti sama. Izgladnjeli su je i organi su joj jedan po jedan počeli otkazivati. 21 dan je mamina baka bila izgladnjivana u bolnici.

Iako je imala presvlak, nijednom nije presvučena. Od slabosti se nije mogla sama ni presvući ni okupati, a nitko drugi ju nije htio. Pala je u kupatilu 2 puta jer je probala sama, pošto nije mogla izdržati svrab od prljavštine, sva je bila u modricama…

Umjesto da je okupaju i presvuku – zavezali su je za krevet. 21 dan mamina baka nije bila presvučena ni okupana.

Poslali su je na ginekološki pregled jer se žalila na bolove u trenucima kad je mogla svjesno i suvislo govoriti. Ginekologinja ju je vratila na odjel uz sljedeće riječi:

“Pacijentkinja nije pripremljena za pregled”

Mama ne želi ni zamisliti kako je njena baka izgledala ‘tamo dole. 21 dan mamina baka je trpjela nezamislive bolove i svrab.

Umrla je skoro 2 mjeseca nakon što je otpuštena iz bolnice. Da je ostala u bolnici – umrla bi za 2 dana. Da nije otišla u bolnicu – možda bi i sad bila živa.

Horor je to što su joj uradili, znajući da nitko od obitelji ne može doći u posjetu. Svaki dan kad je mama nazvala, ako bi se netko i javio- čula je sa strane žamor, smijeh i lupkanje kašičica o tanjuriće i šoljice za kavu.

Ne može nitko reći da nisu imali vremena. Ili da nisu znali. Znala je ginekologija. Znao je cijeli odjel gdje je mamina baka bila smještena. Znali su. I nitko nije postupio ljudski. Pakao je nagrada za takve.

Samo jedan tehničar je bio čovjek među ljudima i mama je bila presretna kada bi se On javio na telefon, no nije mu željela spomenuti ime nijednom.

-Da u nekom slučaju, ne daj Bože, netko sazna da nam je dao informacije o baki, iako na kapaljku, i da je nazvano dida par puta preko Vibera da ju vidi – umjesto da dobije nagradu za to što jedini ima osobine ljudskog bića, vjerojatno bi dobio otkaz – rekla je mama svojoj majci jednom prilikom.

Nije ni razmišljala o tome zašto On nije baku nahranio i okupao. Znala je odgovor. Kad si okružen licemjerima poput njegovih kolega i kolegica- za svako istupanje od njihovih pravila bit ćeš kažnjen i živ pojeden, a čovjek vjerojatno živi od te plaće i prehranjuje obitelj od iste.

– U tome je razlika između lešinara i licemjera,- objasnila je mama; – lešinari jedu mrtve, a licemjeri žive.-

Gledala je u nezainteresirano lice svoje majke i pokušavala shvatiti taj sklop u glavi. “Šuti, trebat će nam..” odzvanjalo joj je u mislima.

Zašto da šuti?
Zato da još nečija baka, žena, majka, sestra, prijateljica prođe kroz isti užas?

Zato da još više medicinskih djelatnika dobije plaću od poreza koji država uzima ‘običnim smrtnicima’ s njihove plaće cijeli život, pa da ih pred kraj njihovog života ti isti koje su plaćali tako ponize ?

Bi li tako tretirali životinju?
Bi li im se svidjelo da njih netko tako tretira ?
Bi li im se svidjelo da netko tako tretira nekog koga oni vole?

Jesu li završili te fakultete da pomognu ljudima ili da imaju dobru plaću i siguran posao?
Gdje će im duša?

Kako se mogu pogledati u ogledalo svakog jutra ?
Vjeruju li u išta osim vlastitog džepa?

Imaju li savjest?
Kako spavaju noću ?

Ima li u njima ičega životinjskog, ako već nema ljudskog? Životinja bi se bolje pobrinula i imala više milosti za drugu ranjenu životinju nego što su oni za maminu baku.

Pitanja su se nizala u maminim mislima bez redoslijeda dok je nijemo gledala u svoju majku.

-Je li ona svjesna da bi ih ja razvukla po svim novinama i portalima dok svi ne dobiju što zaslužuju? – zapitali se mama, da bi pitanje koje joj se sljedeće iskristaliziralo u mislima izazvalo trnce cijelim tijelom:

– Bi li ona, da sam ja u pitanju, napravila isto? Ili bi rekla isto tako “Šuti, trebat će nam..” kao što je rekla sad kad je u pitanju njena majka?!

Mamu je ta pomisao skamenila. Brzo je zapalila još jednu cigaretu ,popila gutljajima kave i izgovorila naizgled mirnim i hladnim glasom:

– Uradi kako god misliš da je najbolje. Ja u ovako i onako nemam zakonsko pravo da nešto poduzmem ,već bi poduzela da imam. Ti si joj kćer. Znaš najbolje koliko tvoja pokojna majka zaslužuje.

(Iz knjige “Stakleni krov”, Blake Archibald
Sva prava pridržana.)

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije