Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Samo da nije ono najgore

Ja sam samo Marija.

Samo logoped.

Piše: Marija Kalinić Redakcija

Često se pitam šta sam i zašto moje riječi i molbe nemaju težinu riječi napisanih na internetu? Toliko je djece koja nemaju priliku da odrastaju kao svoji vršnjaci, i toliko je nas koji djeci, koja imaju tu priliku, to uskraćujemo.

Nekom sam sve, nekom je moja jedna priča sve, a nekom sam samo karika u lancu vjetrenjača sa kojim se mora izboriti. A ona je bila samo Minja.

Njenoj majci sam bila korak do najgoreg,  oslonac za “samo da je živa”, a poslije nje sam oslonac i za “samo da nije najgore.” A samo jednom sam popizdila. I samo sada ću reći kad…

Zaista je bila jednom jedna žena sa jednim djetetom, a iako smo se četiri puta vidjele i deset puta čule, i kontakt nemamo unazad dvije godine, misliću na Nju dok dišem.

Djevojčica – preteška priča do njenog rođenja, još teža kada se rodila, moje prvo suočavanje sa “ne možeš svakom pomoći”, i na kraju, njena smrt sa nepunih 5 godina. Nakon 7 neuspješnih vantjelesnih oplodnji i odustajanja od majčinstva, majka prirodnim putem ostaje trudna u 42. godini.

Već u 4. mjesecu trudnoće su se na kontroli primijetile srčane anomalije. Na svakoj sljedećoj kontroli se vidjela neka nova anomalija. Problemi sa srcem, problemi sa plućima, nerazvijenost mozga, gastrointestinalnog trakta, sluha, vida…. svakim organom i funkcijom koje možete zamisliti.

Kod mene su dolazili zbog prikupljanja dokumentacije (da, svake godine moraš dokazivati da se stanje djeteta nije promijenilo). Borbu sa sistemom uopšte ne moram da objašnjavam, ali Ona… svako da se postidi kada porazgovara sa njom.

Prošle sedmice dolazi dječak od 3 godine, ne priča. U čekaonici drži telefon da bi bio miran. Nema verbalnog kontakta ni kontakta pogledom. Za drugi rođendan je dobio dva tableta – kada se jedan isprazni da može gledati u drugi, da ne ostane uskraćen za sve čari i dobrobiti ekrana. Stimulacija 0 – tablet 100. Ekranitis u punom sjaju. U sebi mislim “okej, rješivo uz saradnju roditelja.”

Savjetujem roditelje, govorim svoje mišljenje, plan tretmana i njihov značaj u realizaciji istog, a otac govori:

“Uh, dobro je, samo da nije ono NAJGORE!”

Bijes u meni polako raste, ali ga smireno pitam: “Šta je za Vas najgore?”, odgovara: “Znate, ono.”
Čekaj, nisam Hari Poter, a nijedno stanje nije Voldemort pa da ne smiješ da spomeneš njegovo ime.

Pitam: “Da li Vam je najgore da se rodila bez pola mozga, ili da ima neku hroničnu bolest, da ima karcinom, neku rijetku bolest, da je nepokretna, ili ste pomislili na autizam? Šta Vam je najgore?”

Nastavila sam da nabrajam netipično stanje svakog djeteta sa kojim sam se sretala, a uz svako dijete sam se sjetila i roditelja i njihove lavovske borbe sa mnom, sa društvom, sa sistemom… i kako nije bilo teoretske šanse da kažu da je “najgore”.

Muk.

Znala sam na šta misli – na autizam. A meni se u glavi vrtila djevojčica sa početka priče, mnogo djece sa sličnom sudbinom i moji drugari sa autizmom koji su dostigli određeni nivo funkcionalnosti, onaj gdje ne možeš da razgovaraš kako ti zamisliš i o čemu ti želiš, nego kako oni diriguju.

Ali su tu i dostigli su neki nivo funkcionalnosti. I njihovi roditelji vode borbu sa vjetrenjačama, ali ne sjećam se da sam ni od njih čula “ono najgore”.

A Ona… Njen lik mi je često u mislima. Zašto nisam ostala u kontaktu sa Njom nakon smrti djevojčice? Jer je meni ta tuga nezamisliva. Ona tuga radijusa 200 metara. Ona tuga koja nas uvuče, e ona najgora.

Kada shvatiš da nemaš ni dva pišanja na vjetru, pa te preuzmu tuđa. A mi kojima nije ništa volimo misliti da je baš nas zadesilo ono najgore.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije