Ponekad noćima od sebe guram nedostajanje

Sad na tom mjestu uzgajam pamuk,

crne ruže i eukaliptus.

Ispod očiju imam rudnike kamene soli.

Ponekad noćima od sebe guram nedostajanje,

okrećem se na drugu stranu,

kao supružnici koji se više ne vole,

ali ono ipak svija ruke oko mene,

hladne i tijesne,

gužva mi srce i baca ih na tlo.

Ponekad tumaram kroz sobe,

po mraku, tražeći nešto,

a najviše tvoje oči

i stvari se ruše, nehotice.

Ispadne mi čaša iz čista mira,

srušim sredstvo za čišćenje,

univerzalno, za skidanje tvrdokornih mrlja

(ako ga popijem, hoću li te skinuti sa srca?),

telefon, knjigu, ručni sat,

toplomjer,

pa skupljam rasutu živu sa poda,

skupa sa srcem,

a ona se i dalje množi,

kao žohari, kao tuga.

Ne  brini,

nisam ja žena koja će okrenuti tvoj broj

i reći ti da mi nedostaješ.

Nisam ja toliko hrabra.

Naučila sam poslije tebe

biti beskrajno sama.

Oštrim zube grizući vlastite usne

i oštrim nokte zarivajući ih u dlanove

dok se opirem želji da ti saopštim

kako su dani bez tebe toliko hladni

da meteorološke stanice odlaze u stečaj

i čitače vremenske prognoze penzionišu

prije vremena.

Dani bez tebe su u proljeće puni snjegova

i na tugu koja je skupa sa njima napadala

svako se jutro ponovo poskliznem i posrnem,

ali ne brini,

nisam ja ni toliko slaba da te nazovem

i kažem ti da mi nedostaješ ponekad

kad posmatram ptice

dok u meni neka golubija samoća

svija gnijezdo

i odbija da leti.

Oštrim zube i nokte

i čupam te iz pjesama na silu,

kao drveće.

Ako ne uspijem,

doći će sutra buldožeri i rovokopači

jer neko mora,

mora da te ukloni iz poezije.

Mora i da postoji

neko sredstvo za uklanjanje tvrdokornih mrlja

koje će te skinuti sa srca

i zacijeliti ispod njega onu modricu

koja se širi svaki put kada

u matičnu knjigu dodira

neko upiše tvoje ruke na tuđoj kosi

a istovremeno atlas moje samoće

dobije novu državu

u kojoj su matični uredi zaključani.