LjudiMjestanajnovijeNaslovna vijestPojave

Kako me Bili Ajliš inspiriše da se ne obazirem na dijete

„Njena neprestana ranjivost me podsjeća na to da prestanem gubiti vrijeme slušajući ružne komentare, koji su svuda prisutni, na račun izgleda tijela.“

Maja Dropić

teenvogue.com

Nije teško primjetiti uticaj Bili Ajliš na pop kulturu. Njenu jarko zelenu kosu u dvije nijanse možete vidjeti svuda, počev od vašeg Instagram feeda preko naslovnice časopisa Vogue, pa sve do dodjele Oskara.

Njena sanjiva hit pjesma „Everything I wanted“ je nominovana za tri Oskara ovog marta, a dokumentarac koji će uskoro biti objavljen „Billie Eilish: The World’s a Little Blurry“ obećava još intimniji prikaz njenog života nego što obožavatelji mogu vidjeti na njenim Instagram pričama. Međutim, Bili nije samo poznata po svom izvanrednom talentu, već i po svojoj otvorenosti po pitanju izgleda njenog tijela.  

U nedavnom intervjuu za časopis Vanity Fair, Ajliš je otvoreno pričala o naletu pogrdnih komentara koje je dobila nakon što je njena slika u majici na bretele osvanula na internetu.

Ona je tokom intervjua rekla „Da budem sasvim iskrena, počela sam nositi široku odjeću zbog svog tijela…mislila sam da ću se samo ja boriti sa svojom mržnjom prema mom tijelu, ali izgleda da i čitav svijet mrzi moje tijelo. Pa to je odlično.“

Ovo nije prvi put da je Ajliš pričala o neprimjerenim nagađanjima u vezi njenog izgleda. U njenom kratkom filmu „To Nije Moja Odgovornost (Not My Responsibility) “, koji je objavljen u maju 2020. godine, ona bukvalno skida slojeve široke odjeće po kojoj je poznata, sve dok ne ostane u uskoj majici na bretele i potone u tamnom bazenu. Taj dio je praćen njenim govorom, „Vi imate mišljenja o mojim mišljenjima, mojoj muzici, mojoj odjeći, mom tijelu.“

Dok se film činio kao moćni manifest za pozitivan odnos prema tijelu, njen intervju za Vanity Fair je otkrio da ona skriva svoje nesigurnosti tim estetski kul načinom oblačenja: Njen stil oblačenja je očigledno štit čiji je cilj da sakrije tijelo koje ona mrzi.

Dok sam čitala njeno ranjivo priznanje, granice između njenog i mog odnosa prema modi su postale mutne i to me je odmah vratilo u moje tinejdžerske godine.

Kada sam imala 14. godina, pitala sam drugara iz razreda na Fejsbuku zašto se ja nikome ne sviđam. „Jer ne ličiš ni na šta“, odgovorio je, „ljudi misle da te boli briga za sve.“

To me je mnogo uvrijedilo, ali sam mislila da je mnogo bolje da ljudi vide odjeću koja mi ne pristaje nego moju građu tijela. Silno sam mrzila svoju težinu i sakrivala sam se iza odjeće. Držala sam se misli da ako niko ne može vidjeti moje tijelo, onda ga niko neće ni kritikovati. Pa sam se umjesto skupe široke odjeće krila ispod običnih širokih trenerki i sportskih majica.

Ostali moji prijatelji su govorili da izgledam lijeno ili kao da sam tek ustala. Odbrusila sam na te primjedbe s izgovorom da se trudim da izgledam tako: zašto bih se spremala pola sata kada mogu spavati to vrijeme?

Iako sam se pravila da me to ne dotiče, potajno sam zavidjela djevojčicama iz mog razreda koje su nosile uske farmerke i isprobavale nove trendove. Željela sam da budem poput svih ostali i krivila sam svoje tijelo jer je ono bilo razlog što ja to ne mogu.

Postala sam opsjednuta time da smršam i odlučila sam da je široka odjeća samo privremeno rješenje dok ne budem dovoljno mršava da obučem šta god želim. Često sam guglala brza rješenja, to jeste, nezdrave dijete. Molila sam mamu da naručuje opasne tablete za suzbijanje apetita.

Zatim sam dobila poremećaj ishrane s kojim sam se borila deset godina i izgladnjivala se ili išla u drugu krajnost, odnosno, neumjereno jela.

Ubrzo nakon toga, moja loša slika o samoj sebi je diktirala ne samo moj odabir odjeće, već moj čitav život. Bila sam povučena na časovima, bojala sam se da govorim i skrećem pažnju na sebe. Odbijala sam pozive za bazen jer sam izbjegavala da nosim kupaći kostim. Propustila sam srednjoškolska iskustva za koja mnoge moje drugare vežu lijepa sjećanja jer sam bila depresivna i opsjednuta mršavljenjem.

Moj osjećaj da sam propustila mnoge stvari je ono što Kristi Herison, borac i ekspert protiv dijeta, zove „kradljivcem života“. Ona često podsjeća svoje brojne slušaoce i obožavatelje da nas opsjednutost dijetama i strah od gojaznosti – ili veličanje mršavog tijela i moralizovanje izbora ishrane – spriječava da živimo naše najbolje i najsrećnije živote.

Na svojoj stranici, ona piše kako ljudi često izostaju sa važnih dešavanja poput zabava ili matura jer nam je „Dijeta ukrala živote. To je ono što nam svima radi. Ukrade vam sreću, veselje i dragocjeno vrijeme na ovoj planeti.“

Kada pogledam unazad, shvatam da je odjeća trebala biti veseo način da izrazim svoju ličnost – a ne način da se sakrijem. Naravno, ja ne znam kako se Ajliš tačno osjeća povodom njenog tijela, niti mogu reći da su naša iskustva ista.

Međutim, njene riječi su me dotakle, a njena neprestana ranjivost me podsjeća na to da prestanem gubiti vrijeme slušajući ružne komentare, koji su svuda prisutni, na račun izgleda tijela i da jednostavno oblačim šta god ja želim.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije