najnovijeNaslovna vijest

Provodim više vremena sa svojom djecom nego ikada prije. Niko ne uživa u tome

Nekada sam potcjenjivao ideju zbližavanja sa dragim ljudima i porodicom. 

Sada žudim za tim.

Maja Dropić

economist.com

Nedavno, tokom kratkog perioda popuštanja mjera, izišao sam na picu sa svojim sedmogodišnjim sinom.

To je trebala biti prilika da se opustimo, ali dok smo jeli, nisam mogao da se ne zapitam da li je pametna ideja da nas dvoje sjedimo u zatvorenom prostoru u dometu drugih ljudi koji nisu nosili masku i koji su ćaskali, smijali se i otvarali svoje široke čeljusti.

Kakav je bio protok vazduha? Koliko brzo bismo mogli da pobjegnemo iz ove potencijalno opasne situacije?

Usred ovih uznemiravajućih smetnji i fokusa mog sina samo na njegovu picu, nismo mnogo razgovarali. Ali u jednom trenutku, lagano je popio gutljaj svog pića, zavalio se u svoju stolicu, pogledao me s izrazom iskrenog zadovoljstva i rekao mi da je ovo bila najbolja noć u njegovom životu. Činjenica da je tek prošlo 5 popodne je samo dala  dodatnu važnost njegovoj izjavi.

Moj sin ima tendenciju da svoja zadovoljstva opisuje u superlativu. Ako uživa u obroku ili filmu, često će reći da je to nešto najbolje što je ikada pojeo ili pogledao.

Uprkos tome, njegova izjava u restoranu me je posebno dotakla, jer sam znao da on nije mislio na picu, niti na tu novinu odlaska u restoran u ovo doba pendemije. Ono što je on zapravo govorio bilo je „pogledaj nas dvoje, izašli smo iz kuće i provodimo vrijeme zajedno“.

Nedavno je usvojio nove riječi za razgovor o takvim stvarima. U nekom trenutku u poslednjih nekoliko mjeseci on je svom rječniku dodao izraz „kvalitetno vreme“.

Na pitanje šta pod tim podrazumijeva, obično pominje neku aktivnost koju bi volio da radi sa jednim od roditelja, a koja ne uključuje njegovu sestru. Što se tiče vremena sa njegovom majkom, primjer za takvu aktivnost je mini golf.

Prošlog ljeta odvela ga je u predgrađe da posjeti mini golf klub sa temom prašume, iskustvo koje mu je od tada predstavljalo zlatni standard kvalitetno provedenog vremena.

Moj sin je taj koncept čuo od prijatelja iz škole koji takođe ima mlađeg brata ili sestru i koji je izgleda podijelio tu informaciju kako bi istaknuo krivicu roditelja. Smatra da je fraza korisna jer pruža obrazloženje za njegove žalbe na opšti standard roditeljstva koji  prima.

U nekoliko navrata u posljednje vrijeme gunđao je da ne dobija dovoljno „kvalitetnog vremena“ ni sa jednim od nas. (Jedan od efekata globalne pandemije je taj što drastično smanjuje mogućnost za nova iskustva u golfu u zatvorenom prostoru.)

Do trenutka kada se njegova mala sestra rodila, moj sin je punih 5 godina bio jedinac. U dvije i po godine, koliko je prošlo od tada, pokušao je da pomiri svoj podsvjesni doživljaj sebe kao jedinog pravog fokusa naše pažnje  sa prisustvom malog djeteta koje se tome suprotstavlja.

Ne mislim da je to lično, jer on mnogo voli svoju sestru. Međutim, često mi se čini da on čezne za povratkom u davna vremena kada je samo on bio predmet roditeljske naklonosti.

Fraza „kvalitetno vrijeme“ pojavila se krajem 1970-ih, ali Google-ov Ngram pretraživač (internetski alat koji prati promjene u upotrebi fraza tokom vremena pretražujući milione digitalizovanih knjiga) ukazuje na to da ona nije bila u upotrebi do 1980-ih i 1990-ih .

Njeno širenje se poklopilo sa epohalnim trendovima u engleskom govornom području – dominacijom neoliberalne ekonomije, dužim radnim vremenom, povećanjem broja porodica srednje klase sa dva zaposlena roditelja – što je značilo da su mnogi roditelji imali manje vremena da provode sa svojom djecom.

Izraz izvodi zanimljivu varku u procjenjivanju pri čemu smo primorani da povjerujemo da nije važno koliko vremena smo jedni sa drugima, već šta radimo tokom tog vremena.

Dovoljno sam sati proveo ležeći na kauču pored svoje djece, zureći u telefon dok gledaju crtane filmove, da bih znao da je kvalitetno vrijeme cilj vrijedan svake pohvale. Ali to više služi interesima poslodavaca nego porodicama, tako što sugeriše da je u redu ne biti često sa svojom djecom sve dok im dajete kratke nalete pažnje fokusirane samo na njih.

Moj sin smatra da je fraza „kvalitetno vrijeme“ korisna jer pruža obrazloženje za njegove žalbe na opšti standard roditeljstva koji prima.

Uprkos mom ideološkom nepovjerenju prema tom konceptu, čini se da on ipak upućuje na značajnu istinu. Već gotovo godinu dana radim kod kuće, pa sam prisutan tu daleko više nego što sam prije bio.

Istina, većinu vremena sam skriven u gostinskoj sobi, pišem ili pronalazim načine da to izbjegnem („Izvinite, moraću da Vas uputim Vašoj majci ovdje, jer imam članak o roditeljstvu koji trebam napisati”).

Ali definitivno sam tu. Ako išta, previše sam tu. Nemam više vrijednost rijetkih stvari. I primjetio sam značajnu razliku između toga kako doživljavamo zajedničko druženje po kući, a kako odluku da „nešto radimo“.

U uobičajenom toku stvari naši razgovori su ometeni i često su razdražljivi. Polovina mojih odnosa sa sinom vrti se oko pokušaja da ga ubijedim da radi stvari koje ne želi – da se obuče ujutro, jede, isključi televizor, spremi za spavanje.

Često se čini da ostatak naših interakcija uključuje obrnuto: on pokušava da me podstakne da se igram sa Legom, uglavnom. Ali kada napustimo kuću da bismo „nešto radili“ zajedno, čak i ako je to samo šetnja po naselju, dolazi do suptilne momentalne promjene.

Iskreno, nije ni toliko suptilna. Vodimo prave razgovore u kojima niko od nas nije zainteresovan da natjera drugog da radi bilo šta osim razgovora.

Iako bih možda želio da se naš odnos zasniva isključivo na ljubavi, obično ga definiše promenljiva dinamika u moći. Ali tokom ograničenog vremenskog perioda u kojem „nešto radimo“, ta dinamika moći postaje nebitna. Toliko roditeljstva predstavlja rad, rad na tome da svoju djecu prebacite s jednog na drugi kraj dana.

Foto: Canva

Dom je mjesto gdje uvijek ima nešto da se radi, šta god to bilo, pa čak i više u današnje vrijeme kada svi „radimo od kuće“ . Nejasnoća granica ne ostavljaju mnogo prostora za slasnu radost kada imate jednog od roditelja samo za sebe.

Ja sam se često zabavljao sa svojom braćom i sestrama, ali neke od mojih najsrećnijih uspomena iz djetinjstva su oni momenti koje sam proveo sam sa svojim roditeljima. Kada sam bio u osnovnoj školi, imao sam časove muzike u blizini mjesta gde je radio moj otac. Kada bih završio, išao bih tamo i čekao da on završi kako bi mogli zajedno da idemo kući.

Moj otac bi često odlučio da prvo odemo u kafić iza ugla da na brzinu popijemo piće. Sjedili bismo za šankom – on sa svojim pivom, a ja sa svojom kolom i porcijom pomfrita – i mi bismo pričali. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali, samo da smo bili samo nas dvoje i da smo razgovarali.

Te večeri su mi i tada bile divne i od tada mi izgledaju sve dragocjenije, kako je moj otac ostario, a ja sam postao otac malog dječaka koji se bližio mojim tadašnjim godinama. To su, vjerovatno, bile najbolje večeri u mom životu.

Pogledao me je s izrazom iskrenog zadovoljstva i rekao mi da je ovo bila najbolja noć u njegovom životu

Poslednji put sam otišao u kafić u februaru. Odveo sam sina u lokalni kafić jednog nedeljnog popodneva. To je bio prvi put da smo uradili nešto takvo. Ja sam naručio pivo, a on koka-kolu i porciju pomfrita i mi smo sjedili za stolom i razgovarali.

Ne sjećam se o čemu smo razgovarali, samo da smo bili sami nas dvoje i da smo razgovarali. Prije nekoliko sedmica sam ga pitao šta bi želio da uradi nakon što svi dobijemo vakcinu i konačno budemo slobodni.

Imao je puno ideja, ali posebno se sjećam dvije. Želio je da igra mini golf sa mamom. I želio je da ide sa mnom u kafić na koka-kolu i pomfrit.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije