Nikolina Friganović: Ponosna sam na Milevu, bila je jača od sebe i bila je stvarna

Baš kao junakinje sa papira kojim je udahnula živote. Nekad se činilo da neće uspjeti, ali jeste. Nagrade odavno ne broji. No, i tamo gdje su formalno izostale, osjeća posebnu vrstu ponosa.

Možda Nikolina Friganović zato i jeste jedna od naših najvećih glumica. U razgovoru za „Lolu“ naglašava da je, uz talenat i obrazovanje, njen put odredila i vodilja „odozgo“.

U najiščekivanijem srpskom filmu „Dara iz Jasenovca“ emotivno i ubjedljivo ispričali ste priču o ženi sa nevjerovatnom snagom u tragičnom trenutku. Koji dio sebe ste utkali u lik Mileve?

Mileva mi se dopala odmah na kastingu, iako sam se zapravo prijavila za ulogu Dijane Budisavljević. Pomislila sam: „Bože, kako je lik Mileve divan. Ovo bih voljela da igram.“ Sve mi je bilo jasno iz te jedne scene na početku, kada ona  ostavlja svoje dijete pored puta, u nadi da će ga tako spasiti.

Znala sam ko je ta kozaračka žena. Moji preci su, takođe, sa Kozare. Neki od njih su prošli kroz logor Jasenovac. Taj mentalitet mi je blizak. Znam kako ti ljudi razmišljaju, kako su odgajani, kako žive… Mileva je bila vrlo praktična i operativna, prepoznala je situaciju.

Od prvog trenutka ona reaguje u skladu sa svojim osjećajem i željom da spasi djecu. Kada sebe danas stavim u tu situaciju, ne znam kako bih se ponašala. To je ogromna snaga. Jedini trenutak kada Mileva poklekne je na početku, u vozu, nakon što je ostavila bebu pored puta.

To je jedini trenutrak kada se na njenom licu vide suze i kada je slomljena. Od tog trenutka ona više nema suza, samo jednu misao i ideju, da spasi svoju ostalu djecu. I uspijeva u tome. Meni je zaista bilo zadovoljstvo da igram takvu ženu i ponosna sam i na nju i na film.

O filmu smo slušali glasne polemike, uglavnom van okvira umjetnosti…

Za mene je „Dara iz Jasenovca“ više od filma. Neka vrsta misije. Mislim da je bila naša ljudska dužnost, dužnost naroda, da se i na taj način poklonimo žrtvama. Lično sam ponosna i zahvalna što sam dobila priliku da budem dio kulture sjećanja na stradanja nedužnih ljudi u tom logoru, na te užase…

Dok smo snimali osjetila se velika posvećenost cijele ekipe, oprez i poštovanje prema temi koja je izuzetno krhka i osjetljiva. Čak i kod djece. Zato mi je bilo jako žao kada je nastala cijela ta pompa oko filma. Mislim da su svi morali proći tiho i dostojanstveno kroz tu strašnu i na kraju karajeva istinitu priču.

Vaše uloge, od akademije do danas,velika su kolona suprotnosti različitih žena. Je li vas neka promijenila?

Sve uloge su različite, karakterno, žanrovski.  Svaka donese neko novo znanje, neka te vrati nazad, na nekoj stagniraš. To je prirodan proces. Bilo je uloga koje su mi označile ulazak u neku novu glumačku fazu.  Nisu me mijenjale, nego smo se nekako preplitali.

U svaku ulogu ugrađuješ dio sebe i dobiješ nešto. To je neophodno da bi radio, rastao i razvijao se. Vrlo sam samokritična. Nekad to nije dobro, ali nekad i jeste. U svakom slučaju, ništa mi nije strano. Volim da se tranformišem, od Ljilje u „Kostima“ do muške uloge u Gogoljevom  „Revizoru“. To je moj posao.

Seriju „Kosti“ je pratila milionska publika. Od TV kritičara čuli smo da je autorski tandem Saša Hajduković i Nikola Pejaković, poslije uspjeha serije „Meso“, ponovo uspješno ispričao priču o ljudima u poslijeratnom haosu, o  potpuno uništenom sistemu vrijednosti. U svemu tome, Ljilja je je prilično komičan lik.

Priča jeste sumorna, mračna, tjeskobna… a moj lik totalno kontra. Nisam bila sigurna kako će sve da izgleda u cjelini,  kako ću se Ljilja uklopiti. Na kraju se ispostavilo da je ona bila jako potrebna u priči.

Foto: Google images

Ona je šarmantna, pozitivna i probleme završava u hodu. Zadovoljna je malim stvarima, a to smo svi zaboravili. Tako bih voljela da mogu imati tu energiju i tu lakoću života. Sama sebe nekad uhvatim i kažem: „Budi zahvalna zbog svega što imaš.“ I zahvalna sam. Između ostalog, i zbog serije „Kosti“. Imali smo zaista bum u regionu, odlične reakcije. Ljudi su prepoznali kvalitet. Telefoni su non stop zvonili. Javljali su se i ljudi iz naše struke,  što je veoma velika stvar.

U profesiji kojom se bavite jako je važno trajanje. Stiče se utisak da konstantno održavate fantastičnu visinu leta, bez padova. Da li imate takav osjećaj? Kako se to postiže?

Pored onoga što je prepoznato kao moj talenat i pored znanja stečenih na akademiji, imala sam i sreću. To je vrlo važan faktor. Talenat se podrazumijeva, zanat učiš, ali potrebno je i nešto odozgo da te vodi. Moja generacija je satasavala sa našim pozorištem kojem su trebali i mlađi glumci.

Dobijali smo uloge, prilike… Bilo je i turbulencija, naravno. Prirodnih slijetanja, svega… ali nikada nešto toliko intezivno da me skroz obori i da ostanem dole. Uvijek imate nekog kopilota, stjuardese, prijatelje, porodicu… Ne bi bilo normalno da je uvijek sve glatko.

Kao i za ljude, pandemijski period je izazov za umjetnost koja traži lični kontakt da bi preživjela. Solidarnost, odgovornost, razumijevanje… sve to nam je jako potrebno. Šta ti pojmovi znače danas?

Ovaj tempo života zadaje neke  zadatke koje niko ne može lako savladati. Ljudi se gube u brzini. Taj nedostatak vremena, nepovezanost, otuđenje… je prestrašno. Sada je stiglo i ovo zlo oko nas. Ne možemo da se grlimo, da budemo bliski, kada prijatelj plače da ga utješimo, da neko nas zagrli i utješi.

Ono što je naša priroda je zabranjeno. Zaista izazovan period za svakog pojednca. I za pozorište, naravno. Mi ne možemo igrati predstave na daljinu. Ja ne znam koji to žanr treba da bude da bi odgovarao novim pravilima?

Mi se na sceni grlimo, ljubimo, šamaramo, dišemo jedni u druge… Tu je i publika, koja nema fizički kontakt sa glumcima, ali ta razmjena energije… to je veoma važno. Moram priznati da sam bila presrećna kada su ulaznice za sve predstave u našem pozorištu, nakon perioda zatvaranja, bile rasprodate.

Nedostajali smo publici, kao i oni nama. To mi daje nadu da će normalno ponovo biti normalno. Da nećemo biti primorani na fizičku i emotivnu distancu, da ćemo našu djecu moći voditi na mjesta gdje se mogu upoznati sa umjetnošću, poput Dječijeg pozorišta Republike Srpske.

Mislim da je jako važno da roditelji nađu vremena i od malih nogu djecu „inficiraju“ kvalitetnim sadržajima. Od toga nam zavisi budućnost.