Kako je živjeti s partnerom koji pati od depresije – lična ljubavna priča

Nakon pet godina veze, sa sigurnošću mogu reći da volim svog dečka. Poštujem ga kao osobu i volim kao svoga muškarca. Uživam u zajedničkim trenucima, a jedan od najdražih mi je kada naveče zajedno pravimo večeru. Umorni nakon posla, samo on i ja, kuhamo i zajedno večeramo. To je običan, svakodnevni trenutak, bez uljepšavanja i glumatanja, a meni tako poseban.

Upoznali smo se dok smo oboje bili u lošijem životnom trenutku. Kako na ljubavnom, tako i na poslovnom polju. Mijenjala sam posao, oporavljala se od sportske ozljede i bivše ljubavi i odlučila se posvetiti sebi.

I tada smo se slučajno upoznali.

Ne bismo skidali osmijeh s lica kada bismo bili zajedno, pričali bismo o željama, snovima i planovima. S njim je sve bilo tako lijepo i ugodno, nekako prirodno. Počeli smo se viđati svakoga dana kada god bismo ulovili vremena. Nakon nekoliko sedmica veze, moj je dečko saznao da će dobiti otkaz, kada počinjem primjećivati prve znakove problema o kojem ću vam danas pisati.

Počeo je govoriti da se prehladio, da se osjeća loše, da mu se ništa ne da i da samo želi odmarati. Tu unutrašnju borbu u početku nisam ozbiljno shvatala, mislila sam da ima loš dan ili nekoliko njih, da mu treba odmor i da je to normalno. Ubrzo sam vidjela da se bori sam sa sobom, ali da to ne želi priznati. Nije želio tražiti drugi posao i govorio je kako ništa nema smisla jer je ionako svugdje isto.

Sve mu je postalo dosadno i nezanimljivo.

Mene je to zbunjivalo i željela sam razgovarati o tome što se zapravo događa, no on je to odbijao i zatvarao se u sebe. Kako odnos postaje intimniji, tako i zahtjevi za komunikacijom budu veći i složeniji. Ja sam osoba koja je orijentisana na rješavanje problema i potrebne su mi konkretne informacije i činjenice da bih dobro funkcionirala. Novonastala situacija teško mi je padala, a još sam se zbog novoga posla morala i preseliti pa smo se viđali svakog drugog vikenda. Očekivala sam da će i on doći za mnom i u novom gradu potražiti posao, ali on jednostavno nije imao snage za takvu promjenu.

To sam tek kasnije shvatila, nažalost.

Svaka veza ima svoje bolje i lošije dane i kada prođete neka teža životna iskustva, promijenite pogled na svijet i počnete više cijeniti male, životne stvari koje su zapravo najvažnije. Naša veza produbljivala se jer smo ju temeljili na prijateljstvu, poštovanju i uvažavanju. Bilo je potrebno neko vrijeme da bi mi dečko priznao kako mu ovo nije prva lošija životna faza i da ima blaži oblik depresije. Nije želio psihologu ni terapeutu, ali je posjetio doktoricu opšte prakse koja je bila potpuno nezainteresirana i u gužvi. Prepisala mu je antidepresive i ispratila ga van.

Depresija je svakodnevna borba koja utiče na osnovne aktivnosti i krade životnu radost. Ljudima koji imaju depresiju silno je bitno da mogu pokazati sopstvenu ranjivost, da budu ozbiljno shvaćeni. Postepeno smo oboje učili kako se s njegovim stanjem nositi.

Teško mi je razumjeti njegove promjene u ponašanju i  nositi se s njegovim šturim odgovorima poput „Ne znam.“ i „Ne da mi se.“. Voljela bih da mogu riješiti taj problem i zato ga ispitujem kako se osjeća, što želi od mene i slično. Ali pitanja dodatno otežavaju jer nema konkretnih odgovora. Osjećam se frustrirano, a on se dodatno povlači u sebe i imam utisak da se vrtimo u začaranom krugu.

Njega ne mogu promijeniti pa se okrećem sebi i razmišljam radim li ja nešto pogrešno. Ako mu nije dobro sa mnom, možda mu treba neko drugi? I tako malo, pomalo trujem i sebe, dopuštajući da mi se prikrade nesigurnost, želja za perfekcionizmom i poljulja mi samopouzdanje.

Tada razmišljam „Vrli li se uvijek sve oko njega?“ i je li u redu što zastanem i doziram svoja pitanja jer bi to njemu moglo biti previše. Želim da zna da ima moju podršku  i da ću slušati kad god bude želio pričati, ali na kraju dana on je taj koji mora poduzeti prvi korak, skupiti snage i zauzeti se za sebe. U onim lošim trenucima izgleda mi kao da on sam to ne želi i tada mi se slama srce.

Depresija je možda inicijalno bila njegova, ali ne želim da bude u tome sam, želim da prolazimo to zajedno. Od osobe se ne odustaje ni zbog koje dijagnoze. Ko vam garantuje da je neko drugi ili da ste vi sami savršeni?

Nije uvijek lako razdvojiti osobu od problema, moga divnoga dečka od njegovih „mušica“, ali veza treba biti mjesto gdje se osjećaji slobodno izražavaju.

Kada smo počeli živjeti zajedno, kada sam dobili privilegiju gledati tog prekrasnog čovjeka svako jutro, bila sam sigurna da mi je kraj njega mjesto. Bili smo zajedno u dobrim i onim lošijim trenucima. Odlučili smo zajedno preuzeti rizik. Iz sredine koje nas je sputavala, preselili smo se i promijenili posao. Kao pojedinci, oboje se svakodnevno trudimo raditi na sebi. Kao par, jači smo nego ikada prije. Jedna od ključnih stvari bila je posvećenost vezi. Ovo zajedništvo oplemenilo nas je. Naučili smo lekciju o prihvatanju, promjenama, odustajanju, ljubavi i prioritetima.

Život su svi prekrasni, mali, svakodnevni trenuci i koje je ljepše proživljavati u dvoje.

Izvor: Ženski recenziraj