Milanka Blagojević: Opet je pogrešno izabrala.
To su moje srećne cipele a danas je važan dan, brzo je sama sebe ohrabrila.
Prezentaciju je pripremala mjesecima, govor vježbala danima. Obula je srećne cipele.
Čim je ugazila u prvu lokvu njene antilop crvene cipele nisu više odavale izgled amajlije. Noge su joj bile mokre i nije bila sigurna dokle je sve to vodi.
Kiša je. Prokleta kiša sve pokvari, cipele, kosu, raspoloženje. Odlučila je da ničemu ne pridaje značaj, stvari i vrijeme ne utiču na nju.
Stajala je ispred govornice dok joj je srce kucalo u grlu, dlanovi bili obliveni znojem a nožni prsti plivali u vodi. Hvatala je jeza. Ništa nije bilo kako je zamišljala. Kiša, prokleta kiša. Govor je bio isprekidan i nespretan. Govorila je prebrzo a glas joj se gubio.
Sljedeći dan žurila je na novi posao. Obula je crne lakovane sandale, vrijeme je bilo toplo i vedro. Savršeno, sve je na njenoj strani.
Odlučila je da pješači i uživa u laganom hodu. Išla je u susret novom danu, sasvim novom životu. Brojala je korake , to je bio njen vid meditacije. Uvijek je nešto brojala, pločice u čekaonicama, broj koraka, poteza, riječi…
Brojevi su beskonačni i konačni. Sve se može svesti na broj. Kada je stigla do trista, crne lakovane sandale za koje je odlučila da od danas budu njena amajlija, one „srećne cipele“ , počeše da je stežu.
Kaiševi su se urezivali u kožu i bol postade nepodnošljiv. Pozvala je taxi. Na intervjuu je bila najgori kandidat, sigurna je u to. Fokusirana samo na bol u nogama , ni na jednom pitanju nije briljirala. Ubrzo je poštom dobila i potvrdu za to.
Crne lakovane sandale završile su u kanti za smeće , baš kao i one crvene natopljene kišom. Više nije pronalazila obuću za posao. Pronašla je jedne udobne bijele patike za prvi sastanak s njim.
Bila je lagana u njima, lepršava, letila mu je u susret. U njima je izgledala poput djevojčice. Ispostavilo se da se da on ne voli lagane korake, okrenuo se za svakom ženom u crvenim cipelama i crnim lakovanim sandalama. Nije je želio laganu, lepršavu… Opet je pogrešno izabrala.
Na gomili smeća našle su se i one, bijele lagane patike koje je obožavala. Nije željela ništa što bi je podsjećalo na njega. Nizala je neuspjehe, gomilala smeće.
Jednog jutra dok je kiša lagano rominjala a sunce se probijalo iza oblaka, izašla je bosa na ulicu.
Nije obraćala pažnju na kamenčić zaboden u stopalo ni lokve koje je gazila. Hodala je kao da nije ni svjesna da je bosa, nije pazila na korake, nije obraćala pažnju na čudne poglede prolaznika. Nije obraćala pažnju ni na broj koraka. Brojevi su promjenljivi.
Hodala je oslobođena kao nikad.
Stvar je u koraku.
Usmjerila je pogled na dugu.
