Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Milanka Blagojević: Ćuretina s mlincima

Dva dana nisu jeli kod kuće.

Danas sam im obećala pravi ručak.

Milanka Blagojevic

Ćuretinu s mlincima. Još od sinoć guglam recepte, razmišljam kako ću. Komplikovano je. Sve mi je to isuviše. Svega previše. Najbolje da odustanem. Toliko puta sam odustajala, to je bar lako.

Odustajem li od sebe?

Pitanje mi presječe utrobu kao nož. Šta je sa istinom koju krijemo. Šta je sa podsuknjom koja i poderana i flekava vrši svoju funkciju.

Niko ne zaviruje u podsuknju, osim ljubavnika kojima nije ni bitno u kakvom je stanju.

Sama sam sebi ljubavnica. Ne zavirujem u podsuknju, puštam je da hoda takva poderana i flekava, prekrijem je suknjom i niko ne vidi. Niko ništa ne vidi.

Komšinica iz ulaza prije nekoliko dana izvršila je samoubistvo.

Šta sam ja o njoj znala?

Ništa, apsolutno ništa. Prolazile smo jedna pored druge na ulici, umjesto pozdrava klimnule glavom.

Vozala se sa kćerkicom na rolerima i uvijek mi je to bilo simpatično. Kako je moguće da je u tom letu pala. Ona i kćerka za ručice pa kroz ulicu, kao da osvajaju svijet.

Kako se mogla ubiti? Zašto? Sad sam se odjednom zainteresovala za njen svijet, njene probleme, njen unutrašnji život.

I ona je pokazivala samo svoje lepršave suknje koje kriju poderanu podsuknju.

Šta o meni znaju moje komšije, prijatelji, šta on zna? O mom svijetu. U svijetu u kojem nema saglasja sa sobom ni sa svijetom oko sebe.

 Koliko me poznaju moja djeca?

Znaju li oni išta o onim ćoškovima u kojima se ponekad krijem i plačem? Znaju li o njemu i njoj? Potcjenjujem li ih kada mislim da oni u stvari ništa ne znaju o tome.  Možda i naša djeca imaju skrivene ćoškove u kojima plaču a da mi o tome ne znamo zapravo ništa?

Jedino su oni bitni i kakav svijet ostavljamo njima.

Jedino djeca, kakav život poslije toga njima ostavljam.

Šta mi uopšte ostavljamo generacijama poslije nas?

Samo taj život pun laži i prljavštine. Kao zmije ostavljamo kožu za sobom. Kožu natopljenu životnim izlučevinama…

Zaokupljeni savkodnevnicom ne primjećujemo bol komšinice preko puta. Bez nje svijet postaje manji.  Ubrzo će se roditi neko  novi i svijet će opet uspostaviti ravnotežu.

Bacam mlince, ionako su se raspali. Ne volim komplikovane stvari. Možda mi se samo učine komplikovanim.

Zagorčavaju mi život. Upetljaju ruke. Kad bih bila malo strpljivija i recepte čitala polako i strpljivo možda bih i znala to sve napraviti. Najgore je to moje komplikovanje u sopstvenoj glavi. To uplitanje i zamrsivanje.

Mlinci su postali smeće. To je moja odluka. Tako je on odlučio da postane smeće. To je njegova odluka. Biće razočarani.

Obećana ćuretina s mlincima. Neipsunjena obećanja. Neka se navikavaju. Sjećam se njegovih obećanja.

Sad im se glasno smijem. Obećavao je u krevetu dok smo isprepletenih nogu ležali jedno kraj drugog. Obećavao u crkvi. U opštini. Obećavao dok sam u porođajnim mukama rađala kćerku.

Neispunjena obećanja.

Ne zavirujem u podsuknju, puštam je da hoda takva poderana i flekava, prekrijem je suknjom i niko ne vidi.

 Niko ništa ne vidi.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije