Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Armina: Nismo rođeni da samo plaćamo račune i da umremo

Tuga je ponekad sasvim dobra stvar.

Dođe ti u obliku bijelog psa kojeg pozdraviš na ulici, i on kasnije hoda za tobom i maše repom, a tebi se nešto skupi u grudima zato što ga ne možeš povesti kući.

Armina Herić

Zaiskri u očima male Romkinje u gumenim papučama koja traži novac i ti joj daješ, mada znaš da je ona samo karika u lancu prosjačenja koje iskorištava djecu.

Razlije se po tebi kada gledaš fotografije ljudi kojih više nema i prelistavaš sjećanja, jedno po jedno, znajući da vrijeme ne možeš vratiti, da se neke radosti neće ponoviti.

Tuga je ponekad zaista dobra stvar. Kad zaboli, podsjeti te da si i dalje živ i da ipak imaš čemu da se raduješ u ovom životu, makar to bile i obične sitnice.

Sjetim se često rečenice jedne Amile koja kaže da nismo rođeni da samo plaćamo račune i da umremo.

I zaista, nekad se čini da živimo od plate do plate, od računa do računa, od godišnjeg do godišnjeg, ali postoji toliko lijepih stvari koje nam se dešavaju u međuvremenu i koje ponekad uzimamo zdravo za gotovo.

Davno sam naučila da novac može kupiti puno toga, ali malo je stvari kupljenih novcem koje staju u srce. Ima ljudi koji bi bili sirotinja i kada bi im Bog dao sve što očima mogu vidjeti.

Foto: unsplah

Žive da zarade, ali ne zarađuju da bi živjeli. Neki ljudi sami izaberu da postanu Vasa Ladački svog života. Ima ljudi koji kao predstavu igraju vlastiti život i kostimiraju se za posmatrače.

Neki im zavide, neki im se dive, a oni koji znaju da je nakon fotografije savršenog života snimljene za društvene mreže, svako od njih nastavio da bude nesretan na svoj način, e oni ih žale. (Insta)gram sreće, ljubavi, bogatstva u tonama ličnih nesreća koje im dahću za vratom kada liježu spavati.

Ali eto, treba valjda živjeti taj neki život koji će svima izgledati savršeno i ni pod koju cijenu dopustiti da ljudi znaju da tu nešto ne štima.

Parovi u kojima je preljuba postala sastavni dio života, kao porodični ručak, putovanje ili mjesečni šoping, ali ne razilaze se iz ovih ili onih razloga, nerijetko radi društvenih normi koji nalažu da budu u braku, makar i trulom.

Ljubav koja podsjeća na umiruću biljku na prozoru koju se niko nije sjetio zaliti.

Dobro plaćeni poslovi koji se obavljaju ne iz zadovoljstva, nego samo iz potrebe za velikim novcem. Pa kako onda nisu teška sirotinja?

I da zaradiš sve pare svijeta, ako ti je srce praznije od novčanika, ti si siromah, kao onaj Vasa Ladački čiju ste priču vjerovatno već čuli.

I novac je dobra stvar dok god ne postane glavni motiv za život. Onog trenutka kada novac počne posjedovati nas, umjesto da mi posjedujemo njega, tada život počne funkcionirati po onom principu da si rođen samo da plaćaš račune i umreš.

Kako račune za telefon, struju i vodu, tako i račune za vlastite pogreške koje ti život ispostavi. Možda su na odgođeno plaćanje, ali svejedno, i dalje su tu i platiće se kad tad.

Novac je možda jedina stvar koju treba uzimati zdravo za gotovo. Šta ako se jednom probudimo u bolničkom krevetu, priključeni na aparate i shvatimo da smo mogli toliko toga, ali kada je trebalo stisnuti zube, mi se usrali?

Ili još gore, šta ako se ne probudimo, a iza nas ostanu sve materijalne stvari koje smo stekli, a nismo uradili neke druge, važnije? Nismo dovoljno voljeli, smijali se, plakali, sadili drveće, nahranili psa, pomogli siromašnima, grlili, pjevali, molili se Bogu, sanjali…

Prolazi nam život, a mi čak ne stižemo ni da grlimo one koje volimo, ne stižemo sanjati, ma ne stižemo sjesti i isplakati se ko kišna kada je teško. Meni prolazi već druga godina kako ne objavljujem završenu zbirku poezije zato što, eto, nisam još spremna ili se plašim kako će ljudi reagovati ili kako ću ja to sama, bez izdavača.

Iz straha na stend baju držim vlastiti san, spreman da se ostvari. Strah je ponekad najveća kočnica ma putu za sreću koju se plašimo pustiti iako znamo da bi vožnja bila fantastična.

Neću da živim samo da plaćam račune. Neću da ispunjavam nametnute društvene norme. Neću da škrtarim, naročito ne sa emocijama. Neću da volim polovično. Neću da se udajem zato što neko kaže da mi prolaze vozovi, iako nema nikakav uvid u stanje na peronu.

Neću da rađam djecu zato što mi je neka žena rekla da mi otkucava biološki sat. Neću da živim za instagrame, fejsbuke i linkedinove. Neću da pravim savršene slike života za druge ljude. Neću da lažem. Neću da budem svoj lični Vasa Ladački.

Ne mora mi se niko nikada diviti. Dovoljno je samo da osjećam mir. Neću da budem duševna i mentalna sirotinja. Neću da živim da bih radila. Hoću da radim da bih živjela. Toliko je jednostavno. Hoću da znam da sam pravila greške zato što sam ja mislila da radim ispravnu stvar.

Neću mi život bude skup grešaka napravljenih kako bih impresionirala druge, zadovoljila tuđe, nametnute standarde i ispunila društvene norme koje se ne pitaju da li sam sretna.

Neću da budem sretna kako bi mi neko zavidio na sreći. Hoću da budem sretna kada ostanem sama sa Bogom, potpuno svjesna da niko drugi osim Boga i ne zna kako se osjećam. Neću da moram. Hoću da želim.

Neću da uzimam zdravo za gotovo ni sebe, ni ljude ni osjećanja. Hoću da uvijek mogu ubrizgati tulipane u krvotok i da cvjetam i sa proljećem i bez proljeća. Hoću da cvjetam i kada se radost razlije svuda po meni, ali i onda kada me tuga bocne u srce.

I da, hoću da nikada ne zaboravim maštati o svijetu u kojem će svi biti masovno vakcinisani protiv samoće, pohlepe i mržnje, makar znala da svijet nije nikakva bajka.

Hoću da nikada ne izgubim onaj dio sebe koji ipak pomalo vjeruje u bajke i da nikad ne zaboravim da se čuda događaju.

Svaki dan. U nama samima, u prirodi oko nas, u svemiru…Čuda se događaju.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije