Ljudski odnosinajnovijeŽivot

Pobogu, kako ćeš takva među ljude?!

Proljeće nije uvijek tako toplo i nježno, nije samo cvijetanje i toplina između dlanova prisutna u njemu.

Piše: Ivana Lakić Redakcija

Nije ni ono lagano hodanje i gledanje u nebo, što se bistri i vedri kao da će se svakoga trenutka otvoriti prema moru. Učini ti se da ćeš tada ugledati more i pronaći smiraj negdje između plavog i dalekog.

More se izgleda  sakrilo negdje u dubinama Velebita i spava, dok ne dođe njegovih pet minuta. Mada ne znam kako se tako hitro sakrilo, kad ga Velebit odaje i čuva svaki put, ko neki ljubavnik što se ne želi odreći nemoguće ljubavi.

Povlači sve lance i katance, da izvuče ljubav iz ničega. Sve češće ti donosi nemir, strah, hladnoću i ogromnu količinu bojazni, da ne smiješ takva među ljude.

Srce je polako pustilo sav onaj led oko njega, pa se raširilo poput nekog djeteta što leži u krilu svoje majke. Spokojno, srećno i na svom mjestu u sigurnoj luci njenog pristaništa.

Prvo je osjetilo sunce, kako se budi iznad nepreglednih padina, zatim nježnost i bliskost što liječi i hrabri. Sakrilo se u dubinama poput nekog cvijeća, u želji da „pobjegne“ duboko ispod zemlje, dok ne prođe zima i mraz.

Mislim da je najsigurnije u tom toplom krilu od sna, gdje se sakrilo milion zvijezda od kojih možeš napraviti najnježniji putokaz na nebu. Lijepo je srcu, sigurno, toplo i čisto, da može osjetiti svemir. Polako se oslobađa svih onih strahova, bolova i patnji. Sigurno i čisto kreće da traga za onim što je neophodno ljudskoj prirodi.

Tiho i lagano osluškuje prirodu, šumu, cvijet, gleda u leptira i bubamaru. Sanja među tim oblacima što se mijenjaju i puštaju sunce i želi da pripada njima. Oslobodilo se, kreće u nove vedrine i traži sunca sjaj. Nekad i to sunce pobjegne, pa pokaže tamnu stranu.

Kiša počne da pada, cvijeće sakrije sve one latice i izgubi mirise u potpunosti, da nemaš izlaza. Tad se srce smrzne, ledi i pati. Previše hrabro da bi se vratilo u ono isto krilo majke, da sanja i ponovo iz njega osvaja svijet.  U isti mah previše slabo da bi prihvatilo da je život zatvaranje cvijeta, pojava kiše i hladnoća do  dubina i nazad.

Ne znam kako ćeš takva među ljude?! Kako ćeš pustiti srce svaki put da se smrzne u nemogućnosti da se odbrani od patnji?!

Može da nestane, pa da zaboravi šta je toplina i polje od cvijeća. Možda nauči samo za trnje i poželi da se sakrije kao u ljušturu, bez osjećaja sigurnosti. Kad se slomi, izgubiće svu onu snagu ljubavi, toplo pristanište, krilo i jedro u isti mah.

Plašim se da će nestati…

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije