Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Kada je drugima loše, dođete i zagrlite ih, a zašto sebi ne pružite taj prijeko potreban zagrljaj?

Riječi koje su proizašle iz sukoba kojeg sam vodila sa sobom, preispitujući se, su me preplavile.

” Toliko je toga za ispričati” – pomislih.

Piše: Maida Dubica Redakcija

Ne znam kada je počelo i ne mogu vam sa sigurnošću reći ni kada će ili da li će uopšte prestati.

Možda je počelo sa prvim bubuljicama koje su se tako vješto i slobodno nastanile na mom čelu i brzo širile svoju teritoriju ili pak sa neukrotivom kosom koja mi je stvarala “problem” u tinejdžerskim danima.

A možda je počelo kada mi je nekadašnja prijateljica, dok smo se izležavale na nekoj od hrvatskih plaža, u nekom običnom razgovoru dobacila kako na meni apsolutno ništa nije ženstveno.

Neprijatne riječi, poput utvare, izgovorene od ne baš tako dobronamjernih ljudi, okupirale su i najmanje prostorije mog pamćenja. Stotine i stotine previranja mog sjećanja su bila razlog mojih čestih neprospavanih noći.

Osjećaj manje vrijednosti me konstantno pratio kroz život.

Nikad dovoljno dobra drugima, nikad dovoljno dobra sebi. I sve diplome svijeta, kursevi i tečajevi nisu mogli to promijeniti. Niko to nije mogao promijeniti. Niko, osim odraza u ogledalu kojeg sam tako vješto izbjegavala.

Kada je drugima loše, dođete i zagrlite ih, a zašto sebi ne pružite taj prijeko potreban zagrljaj?

Kada sam prvi put pružila taj zagrljaj osobi sa druge strane ogledala, osjetila sam podršku, sigurnost, a prije svega ono dugotraženo i potrebno utočište.

Izgradila sam zaštitničku tvrđavu na ruševinama, samo za sebe. A taj trenutak je bio tek početak gradnje te utvrde na čijim sam temeljima dano-noćno i mukotrpno radila.

Osjećaj ljubavi i poštovanja prema sebi nije narcisoidan, nego neophodan. Izrasla sam u osobu koju kada pogledam u ogledalu volim i poštujem sa svim njenim vrlinama i manama.

Prije svega, prihvatam je onakvu kakva jeste. Sebi sam podrška i sudija u isto vrijeme.

Boriti se sa svim onim ukorijenjenim shvatanjima mediokritetnog načina života, nije bilo lako, ali nije bilo ni nemoguće. I dalje se borim, priznajem. Padnem i posustanem, ali bit je u svakom narednom ustajanju nakon tog pada.

Treba da naučiš da ugađaš sebi. Da se grliš i tapšeš po ramenu i da kada pogriješiš postaneš svjesna svoje greške i istu ispraviš. Jer prava njega i briga o sebi, nisu samo masaže i kozmetički tretmani.

Prava briga o sebi su i postavljanje granica, razgovori o teškim, ali neizbježnim temama i borba za sebe i svoja prava.

Ja i dalje učim da volim. I sebe i tebe. I ukoliko se istinski ne zavoliš, ni drugi to neće moći učiniti. Jer naša sudbina nije nikom pretjerano važna.

Svako u ovom surovom i nerijetko nepravednom svijetu trči svoju utrku bježeći od svojih najdubljih strahova.

I da, možda smo zamjenjivi drugim ljudima, ali sebi to ne smijemo biti. Niko nam ne smije biti bitniji od nas samih, našeg mira, sreće i blagostanja.

Iskoristimo ovaj jedan život koji imamo i učinimo ga sebi vrijednim življenja.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije