Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Neprimjereno je, dakle ne treba da postoji

Danas sam shvatila – radi se o nedostajanju!

Piše: Ružica Redakcija

Zapravo, danas sam to priznala sebi, a shvatila sam davno, samo što sam to saznanje nazivala drugim, imenima što udaljenijim od istine.

Jer, nešto drugo bilo bi neprimjereno.

U strahu pred još uvijek neimenovanim saznanjem, smjenjivale su se odbrambene reakcije kreirane od strane vještog obmanjivača razuma, koji zapovijeda prihvatljive kodekse postupanja.

Prolazile su tako faze ljutnje, mirenja, zahlađenja i otopljavanja odnosa… Shvatam, spoznajem i znam – sve zbog nedostajanja.

Ovdje smo sada, dvadesetak godina kasnije. Ponašamo se kao najbolji prijatelji, rodbina, bližnji ili ne znam već šta. Sve u skladu sa odabranim i prihvaćenim ulogama. Mogli smo da biramo i, jednom davno, napravili smo izbor. Vjerujem pravi! Ne bi valjalo, a ni smjelo sada drugačije posmatrati stvari.

Ipak, u vječitoj košmarnoj igri nadmudrivanja razuma i emocija, kopka me, a šta da smo…..

I tu nasilno kidam misao i preusmjeravam pažnju na nešto potpuno drugo. Jer, ovako je najbolje. Sve drugo bilo bi neprimjereno!

Nakon svake razmjenjene poruke javi se misao kojoj dozvolim da mi prija par sekundi, minut, dva i onda je potisnem, ugušim, protjeram.

Potom, slijede sati sramljenja, samokritike, omalovažavanja sebe zbog svoje slabosti da se oduprem nedoličnim mislima…

A ona dva minuta i dalje vrijede toliko da im uvijek dozvoljavam da se ponove.

Napisana riječ uvijek ima alibi pogrešnog tumačenja. A izgovorena odaje treperenja, nevidljive osmjehe i sve ono što treba sputati, da ne bi bilo neprimjereno.

Zato razgovore izbjegavam, boje uzdržanošću strah od razotkrivanja. Posle njih mi ostaje  ogoljena slika naše udaljenosti. Pričamo tako kao da nekada nismo do kraja skidali zastore duša jedno pred drugim. Osjećam onda tugu, žal za onim našim danima, svime što  smo  umjeli, znali, htjeli i proživjeli, za onim kakav bio si tada i onim kakva sam bila ja.

Promijenile su nas godine, događaji, ljudi, samo naše radosti i tuge, one u kojima nismo dovoljno učestvovali jedno kod drugog, jer bilo bi neprimjereno.

Na duhovnoj i emotivnoj ravni povezujem se sa tobom onakvim kakvog te pamtim i ne želim izgubiti, a vjerujem i osjećam da činiš isto, jer da je to samo mojom željom oblikovana uobrazilja, ne bi pravio nagle distance nakon svakog puta kad poklekneš i otvoriš vrata onog nekadašnjeg našeg svijeta, koji leži iza paravana uzdržanosti, jer zaviriti sada u njega – neprimjereno je.

Znam šta i koliko se krije iza napisanih i poslatih slova volim na kraju prepiske. Znam, ali neprimjereno je.

Najviše je neprimjeren onaj trenutak slabosti u kojem ništa loše nismo učinili, a opet dovoljno jesmo da bi nam oboma bilo jasno da smo na istom tragu mislima i emocijom, zakoračili po putanji na kojoj svaki milimetar izaziva strah, jer nije primjereno koračati tuda.

Zato  stojimo u mjestu. Mjestu na kojem smo tek statue, oblikovane okolnostima, dok se ispod lažnog kamena od kojeg je sačinjena spoljašnjost odigrava čarobna igra leptira.

Ružica

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije