Kažem ti “laku noć” a znam nije laka ni tebi ni meni.

Šta ako ti dođem starija
pa me cijele cjelcate smrti
budeš provocirao
kako u vječnosti imaš kći stariju od sebe…

Da makar nemam
ove uspomene
i one kosti u zemlji
pa da zbilja uobrazim
da si se samo bestragao
i da te djetinje očekujem
kao da ćeš se vratiti.

Nekad te poželim,
da te tatkam za svaku sitnicu
kao što sva druga djeca
tatkaju svoje očeve,
a ja se pravim kao da me ne dotiče.

Mnogo sam zidova podigla
i mnogo mostova porušila.

Mnogo godina uložila
i mnogo suza utrošila
od kad te nema.

Nekad pomislim
svijet neozbiljno shvata djevojčice
koje nemaju tate.

Možda bi se manje plakalo
a više slavilo
kada bih te imala da nazdravimo patnji.

Ipak
i pored uspomena
i kostiju
i mermera
i popunjene godine nakon crtice
na spomeniku
ipak i dalje mašem vozu
i dalje uobražavam da stižeš.

I dalje samo što nisi.

I kažem ti
“laku noć”
a znam,
nije laka
ni tebi,
ni meni.