Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Zašto imamo odgovornost prijaviti partnersko nasilje u susjedstvu?

I, ponovimo malo o nasilju.

Piše: Vana Kovačić Redakcija

Kada sam započela istraživanje o partnerskom nasilju ovo je bio prvi članak nad kojim sam zastala:

„Prema policijskim statistikama, u Njemačkoj je ’17. bilo 13.883 žrtava partnerskog nasilja, od čega su 82 % žene. Neprijavljen broj je vjerojatno mnogo veći.

Jer žene koje tuku partneri često dugo šute. Prema Federalnom ministarstvu za obiteljska pitanja, samo jedna od pet traži pomoć – iz srama, šoka, ali i zato što je teško pronaći profesionalno savjetovalište. Ponekad je kasno: ’17. godine partneri su ubili 147 žena.“

Stoga, ne zaboravljajmo da žrtva u partnerskom nasilju može biti i muškarac. Nismo ovdje s ovom temom da bi stali uz ženu nego uz čovjeka. Uz svakog čovjeka  koji se nađe u takvoj situaciji. Međutim, ove brojke su razlog zašto se češće spominju i hrabre žene  kao žrtve partnerskog nasilja (brojke su nepobitno češće nauštrb žene).

~     ~    ~

Žena koja potječe iz obitelji u kojoj nikada nije bilo udaraca ili bilo kojeg drugog oblika aktivne agresije i fizičkog nasilja (prijetnji, uvreda, unošenja u lice, vikanja, uznemiravanja) – ako dobije udarac od svog supruga moguće je da će prvotno zanijemiti.

Vrlo je moguće da će se šok manifestirati kroz šutnju i da će refleksno pronaći opravdanje, čvrsto vjerovati da je agresija bila izolirani slučaj, čvrsto vjerovati da će partner imati obrazloženje i prihvatit će njegovo iskupljenje. U takvom stanju (nevjerice) vjerojatno neće nikom reći.

Ona zna što bi joj rekli prijatelji, obitelj ili stručnjaci. Sve to negira, jer „sve će biti super“, pa ne treba to nitko znati.

Još bi joj  bilo žao da se zna za tu njegovu „slabost“, jer se uvjerava da je to bio neki prečudan i lud trenutak kojeg će oni zajedno proći. Štiti ga. Štiti svoja uvjerenja. Štiti sebe od činjenice koju bi bilo bolno prigrliti kao novu istinu.

Autosugestija privremeno funkcionira, usprkos zdravom razumu i podsvjesnom shvaćanju da je doživjela neprihvatljivo.

Možda je i dobila šamar od mlađe sestre u dječjoj igri, malom rukicom… možda se udarila jako željeznom drškom i imala masnice, možda ju je udario konj kopitom, možda je izbila zub skijaškim štapom u padu… nisu to udarci koji se broje.

Foto: Canva

Udarac od onog koji „tvoje tijelo obožava i poštuje“ i nikada ti ne bi zadao tugu po zavjetima koje je dao… e, ti udarci bole kao čavli. Nema tu zaborava.

Kada ju udre – tuče ju po povjerenju, po iznevjerenju, po tijelu, po vjerovanjima i uvjerenjima, po svemu što je do tada bila i što su oni kao par do tada bili. To nikada više neće biti.

Tuče ju po seksu, skuhanom ručku, zajedničkim šalama. Ništa to više neće imati isti okus.

Jedan od razloga zbog kojeg će nakon udarca „zanijemiti“ svaka, pa čak i ona koja uvijek jako puno govori, otvorena je, ima se kom obratiti; jest to što se u trenucima udarca ona potpuno mora presložiti.

Sve što je osjećala, brak koji je živjela i bila, mislila da ima, sve što je mislila da zna i vjerovala u podne i ponoć –  sada će lagati sebi o sebi dok ne smogne snagu prihvatiti da sve to više neće nikada biti istina.

Ljudi smo, često ne možemo brzinom udarca, „porediti“ šok i sastaviti raskomadana uvjerenja.

Možda će proći dan, možda sat, tjedan…

Netko će odmah reagirati trezveno, pa naknadno proživjeti šok. Svakako, najgore je potisnuti šok.

Partner koji je doveo partnericu u stanje bespomoćnosti u fizičkom smislu (bilo pritiskom, udarcem, guranjem) najčešće nakon agresivnog istupa; ili plače, kaje se, kupuje cvijeće i nakit… ili projicira na nju svoj čin (ona je kriva, on je potresen, on je žrtva, ona je nasilnik).

(Ako te uznemirava ovo što čitaš, jer si i sama dobila šamar ili krila modricu – moraš znati da nisi kriva. Nisi kriva koliko ni ona u minici nije tražila da bude silovana.

Ničim nisi mogla zaslužiti modrice po tijelu, osim ako su proizašle iz strasti i užitka. Nema šanse da si rekla rečenicu previše ili previše željela smiriti svađu, pa umjesto da si lijepo šutjela i slušala uvrede – dobila šaku u glavu.

Nema šanse da si ičim mogla zaslužiti plavo oko, šamare, stiskanje vrata, guranje o pod, zid, vrata, preko stolice. Nema šanse da si ičim kriva i da si ičim zaslužila. Niste tu da bi jedno drugom bili poslušni, nego da  si mogli sve reći.)

Jednom je moj otac komentirao nasilje što mi se kao djetetu urezalo u pravila života: „Curo moja, kada bih ja dignuo ruku na vašu mamu, tada ja više ne bih bio čovjek. Bolje bi bilo da me ni nema.“

~    ~    ~

Ako je žena u roditeljskoj obitelji svjedočila nasilju, tada postoje dvije opcije.

Pitanje je da li je zacijelila te rane. Da li je terapeutski prolazila kroz njih (bilo sama sa sobom ili sa stručnjakom), te zna da je to neprihvatljivo i nenormalno. Ili, pak, vjeruje da „J…ga; i mater je izdržala i stisla zube, pregrmjela par šamara, uvreda, ponižavanja… pa to prođe!

Takvi su. I tata ga je tukao, pašto će jadan. Ne zna lijepo. Takav je.“. Tada je izvjesno je da će takva vjerovati da je to samo Brak i oluje koje dođu i prođu, „Proći će ga“.

  • Tako se nastavlja ciklus zlostavljanja. Ne liječe se pacijenti.

~     ~    ~

Na isti način primjer preslika; ako je njena majka napustila osobu koja diže ruku na nju – vjerojatno će i sama biti odlučna po tom pitanju.

Koliko god smo slabo svjesni preslikavanja ponašanja koje smo gledali u obiteljskom domu ili tog da, i nakon dosta rada na sebi, i dalje vučemo teret i kofere u svom ponašanju koji su se duboko usadili u naše ličnosti.

Npr. po uzoru na prabaku koju smo gledali ili bilo kojeg prizora kojeg smo upijali u svakodnevici ponekad se uhvatimo u porivima posluživanja, serviranja ili zaboravimo podijeliti obavezu, pa isteglimo razne terete do iznemoglosti. Sami. A nitko nam nije kriv. Nikada taj prizor neće iz pora. Samo mi moramo biti svjesni što radimo automatski, a što razumom i željom. U svemu smo sami odgovorni za sebe (i svoj potencijal).

~     ~    ~

Postoji nešto što zaboravljamo. Nešto što kao društvo moramo intenzivirati. To je educiranje o nasilju, te podizanje svijesti o istom. Da, postoji. Na taj će način npr. neka partnerica prepoznati pasivnu agresiju, uvredu, osvijestiti koliko je uvreda neprihvatljiva i koliko se već tada radi o nasilju.

Šansa je 99% da je onaj koji je udario ženu nekada prethodno i uvrijedio, odnosno da partner koji nikada nije udario ženu – nikada ju nije ni uvrijedio. Konstruktivna i destruktivna svađa nisu jedno te isto. Jedna je vrsta neprihvatljiva, a druga nezaobilazna. Često i poželjna.

Već se u vezi mogu primijetiti predznaci nasilnog ponašanja. Bilo nerješavanjem razmirica, lošom komunikacijom, pasivnom agresijom, osjećajem da „nešto nije u redu“ – kojim uvijek započinje opis pasivne agresije, psihopatije. Taj oblik „preskočenog razgovora“ damo jednom ode do ponižavanja u javnosti ili npr. Izvrtanja krivice i tim se nakloni prvim pravim priznanjem pasivne agresije

Osjećajem da „nešto nije u redu“.

~     ~    ~

Moja je susjeda to jutro izašla iz kuće s ogromnim crnim demode naočalama debelih plastičnih okvira. Ona, uvijek šik, vedra učiteljica, nosi pastelne boje… znala sam da nešto nije OK.

Istog dana, kasnije, srela sam ju u liftu razlivene maskare. S istim naočalama. Nisam rekla ništa, samo sam ju zagrlila. Pozvala sam ju da sjedne sa mnom u auto. Prebacila sam ju gdje je htjela ići.

Nije se opirala pomoći. Nije imala snage. Skinula je naočale i šutke skidala maskaru. Masnica na lijevom oku. Mislila sam uvijek nekako kao da se to događa samo u filmu… Valjda jer nisam nikada vidjela.

Suprug je bio ljut što je takva, s masnicom, otišla na posao. Ljut je i povrijeđen što je takva otišla na posao. Napadao ju je da ona „izaziva, traži pažnju, igra se žrtve, trebala je ostati kući, nitko nikada nije u njemu izazvao to što je ona izazvala, ona je loša osoba“. Izašla je a to ne sluša. Još luđi će biti kada se vrati.

Tipično.

A ona sve misli kako će se sada smiriti i bit će sve normalno, pa će popričati i riješiti to.

(Ne zaboravljajmo; jednako bi važno bilo i da se radi o obrnutom spolovima tj. o supruzi zbog koje je on ležao na podu, nije se mogao dignuti ruku pritisnutih njenim koljenima, lica zalijepljenog za pločice… i to postoji.)

~     ~     ~

Proveli smo istraživanje među 50-ak ispitanika. Podjednako muškarci i žene u dobi od 30 do 50 godina.

Oko 70% kaže da bi odmah prijavilo partnersko nasilje ako bi ga čuli u susjedstvu. Čak 30% kaže da ne zna. Razlozi su ti što se boje da li bi ostali anonimni, boje se susjeda nasilnika, boje se da li bi bili zaštićeni. Ono u čemu se slažu jest da imamo monstruma ili psihopata s jedne strane, a preniske kazne s druge strane.

Ako smatramo da je žrtva – žrtva sistema i sustava, a smatrate da je isti primitivan, nije kulturan, promptan ni dosljedan; tada ne zaboravljajte da ste dio tog društva i odgovarajuća karika  kakvog ga vidite.

Ne prijavljivanjem dolazi do protekcije zlostavljača koja je ujedno i zlostavljanje žrtve (od nas kao sistema), jer stav sredine je polazište svega. Imamo odgovornost mi promatrači, te građansku i etičku dužnost ne pojačati si film da ne čujemo zapomaganje nego okrenuti broj da pružimo podršku.

Da, možete ostati anonimni.

Možda spasite život. Možda ne bi bio okončan tu noć, ali nekom drugom zgodom ili na drugi način možda bi. Možda ju spasite od traume i teškog oporavka, ili od modrice.

I najneosjetljiviji patit će od PTSP-a nakon udarca.

Zamislite kada bi se čarobnim štapićem svi nasilnici danas zabilježili. Eto, to je nemoguće, ali zato ne budimo karika prihvaćanja i ne držimo lojtre.

Ne zaboravite da MUP obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, te vrši edukacije. Oni jesu prijatelji. Međutim, oni neće doći dok im se ne dojavi  tj. dok ne saznaju.

Kada znaju – doći će. Proporcija prema istraživanjima ide ovako: na jedno prijavljeno partnersko nasilje ide deset neprijavljenih, a npr. na jedno silovanje ide deset do petnaest neprijavljenih.

Ja znam samo da bih odmah prijavila zapomaganje u susjednom stanu. Kome to mogu naštetiti?

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije