Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Najdragocjenije je imati gdje da se vratiš

“Zar ćeš tri mjeseca da provedeš ovdje?”

Piše: Ružica Redakcija

Pitanje koje je zauvijek, bespovratno srušilo most između maštom,snovima, naivnošću i nevinošću obojenog djetinjstva i jedg novog perioda u životu u koji sam postepeno zakoračila vjerujući da ono što za sobom ostavljam neće se promijeniti nikada.

A onda, jednim pitanjem bačena sam u ambis spoznaje o promjenjivosti svega.

Kada pričam o djetinjstvu, govorim o tom periodu kao razdoblju ispunjenom srećom i bezbrižnošću. Neke stvari svjesno, druge nesvjesno uljepšavam, nekada to činim pred drugima, a nekada u svom sjećanju. Ipak, činjenica je da sam bila okružena ljubavlju.

Nijesam odrasla u klasičnoj porodici. Falila mi je uvijek sestra sa kojom bih se igrala i dijelila tajne ili  brat koji bi bio zaštitnički nastrojen, nedostajala mi je i prava jaka i prisutna očinska figura.

Ali, moja porodica je uspješno kompenzovala sva ta nedostajanja. Dugo čak, nijesam bila svjesna da smo jedan dio mog djetinjstva proveli u oskudici. Mast sa paprikom na komadu hleba za mene je tada bio jako ukusan obrok, tek kasnije sam shvatila i jedini mogući.

Razumijem koliko se turobna stvarnost djetetu može činiti bajkovitom kada je  okruženo ljubavlju. Tim prije teško uspijevam shvatiti kako ono što se činilo postojanim, nedodirljivim  može potpuno da se promijeni.

Moj pubertet, nekada burne reakcije koje su sebi dozvoljavale da izbiju na račun osjećaja slobode pred onima sa kojima sam odrastala, prve ljubavi, posao i putovanja, nove životne prilike i okolnosti, sve to stalo je u par godina.

Odjednom, u najosjetljivijem periodu mog života, shvatila sam da sam gost u sopstvenoj kući. U kući kojoj sam trčala kada bih bila meta dječijih podvala; kući u koju sam jedva čekala da dođem kada mi je u školi bio loš dan; kući koju sam vidjela kao svoje sklonište od svih nepogoda; kući koju sam doživljavala kao jedino postojano u životu.

Kako, zašto, kada sam postala gost koji može postati i naporan ako se učini da će njegovo gostovanje potrajati? Ne znam, naslućujem, tražim, pronalazim djelimično svoju krivicu, ali ne i objašnjenje za činjenicu da to nije prolazno, već novo i trajno stanje.

Tog dana saopštila sam da sam uzela duži odmor, pa bolovanje, želeći da sredim svoje misli i emocije zbog burnih dešavanja u vezi sa tadašnjim vjerenikom. Mjesto na kojem sam očekivala utjehu, od tog dana postalo je za mene nužni smještaj.

“Zar ćeš čitave dane da provodiš ovdje?”

Pitanje upućeno od meni bliske osobe, mog roda, moje krvi, koje je kao ledeni šiljak proparalo uši, povrijeđujući mozak, zaledivši sve funkcije i misli. U djeliću sekunde, dok nespremne riječi nisu uspijevale izaći, javila se neka čudna nada da nisam dobro protumačila pitanje i da njegova sadržina i ton kojim je izgovoreno ne znače to što sam u prvom trenu pomislila.

Nada nije uspjela ni da zaživi, ni da ponudi lažni osjećaj olakšanja. Zgažena je u svom začetku.

Promijenila se ona, promijenila se ja, a naš odnos izgleda pretrpio najviše. Tih zajedničkih par kvadrata u kojima smo gradili uspomene, smijali se do iznemoglosti, pravili predstave, zabave, proveli besane noći zbog problema jednog od nas, rješavali teške situacije, pronalazili utjehu, u periodu mog neprisustva konstantnog, postao je isključivo i samo njena teritorija, a svi nekadašnji stanari tek gosti.

Provela sam nekoliko mjeseci tu, nemajući izbora, a i dalje znajući i vjerujući da na to imam pravo, iako se tako nisam osjećala. Boljelo je tada, a ni dana s ne boli manje kada pomislim da je moje sigurno sklonište nestalo.

Sve manje i sverjeđe odlazim tamo, jer ne umijem da se osjećam kao gost na mjestu na kojem sam doživjela prve radosti i isplakala prve tuge.

Jedno malo biće pitalo me je nedavno šta je najvrednije. Odgovorila dam iskreno i iz iskustva: “To je kad imaš mjesto na koje možeš uvijek da se vratiš, a da osjećaš da tu pripadaš”.

Ružica

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije