Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Marina Radoš: Užasno je kad za kraj velike ljubavi ne možemo okriviti veliku politiku i veliku sudbinu

Sve velike ljubavne priče koje pamtimo kroz legende i književnost završile su zbog politike, roditelja, klasnih razlika i ratova.

Marina Radoš

Takve ljubavi, poput recimo one koju su imali Lenka Dunđerski i Laza Kostić ili Boško i Almira, potrajale su vječno i ostale kao ultimativni ideal.

One hrane poeziju i romantiku. Inspiriraju na borbu. Jednostavno nisu mogle završiti drugačije. Takve velike ljubavi dobile su dobro opravdanje zašto su završile.

Stotinu puta sam čula da su neku curu otac ili brat prisilno istrgnuli iz zagrljaja njezinog voljenog zato što nije bio podoban. Zato što nije bio njihov, zato što je imao petero gladne braće ili zato što je bio loš momak kojeg je vlast poslala na Goli otok.

Postoje stotine priča o ljudima koji su se do kraja borili za svoju ljubav i jednostavno je sve bilo jače od njih.

Danas, kad nema rata i klasnih razlika, kad više otac ne upravlja kćerinim životom i kad zajedno završavaju crni i bijeli, lijevi i desni, ovi na „ić“ i ovi s prefiksom „hadži“, teško je pronaći opravdanje i smisao u završetku velike ljubavne priče.

Jednostavno, nitko vam nije kriv. Nitko nam nije kriv osim nas samih.

Takva je recimo i priča o Neli i Borisu. Dva potpuno različita svijeta, dvije nacije, dvije vjere, dva svjetonazora i dva para roditelja koji imaju potencijal mrziti jedni druge. Nela i Boris su imali sve predispozicije da se zauvijek vole ili da zauvijek imaju opravdanje zašto je završila njihova velika ljubav.

Ipak, nisu se umiješali ni svjetovi, ni nacije, ni vjera, ni svjetonazori ni roditelji. Nela i Boris više nisu zajedno zato što i milijuni drugih više nisu zajedno. I tu nema apsolutno ništa romantično.

Njih dvoje opet uče jesti i hodati. Još im nije jasno kako je sve puklo, a nitko osim njih nije napravio ništa da pukne. U ogromnoj praznini koja je nastala raspadom ljubavi sada traže svoje živote.

Foto: Canva

Nitko im na kraju nije branio da budu zajedno. Niti im je itko mogao zabraniti.

Ne bi li bilo idealno da imaju veliko opravdanje za veliki kraj? Ne bi li bilo idealno da su Borisa poslali na ratište, recimo? Ne bi li bilo idealno da su Nelu udali za nekog podobnijeg? Ne bi li bilo idealno da je njihovu ljubav uništio svijet, a ne njih dvoje sami?

Kad sam uništiš ljubav prestaje svako pravo na suze i romantiku. Prestaje svako pravo na filozofiju. Prestaje svako pravo na traženje opravdanja u događajima na koje ne možemo utjecati.

Mogli ste i niste. Kraj.

U doba kada se „canceluju“ Grimove bajke koje smo čitali, priče o princezama koje na kraju uvijek spašava princ ili siroticama koje se uvijek udaju za savršenog bogatog ženika, jednako je potrebno ignorirati i tragične priče o završecima savršenih ljubavi.

Koliko god postoji ideal sretnog završetka, postoji i ideal tragičnog završetka koji je strašan, ali poetičan i opravdavajući.

Da, ideal tragičnih ljubavi kojima smo zatrpani do te mjere da se osjećamo potpuno izgubljeno kada se završi ljubav protiv koje nitko ništa nije imao.

Osjećamo se potpuno sluđeno kada završi velika ljubav u koju se nije upetljao ni rat ni politika ni smrt ni bolest ni siromaštvo.

Osjećamo se potpuno prazno kada nema opravdanja zato što se velika ljubav završila i kada za nju više nema potencijala da će završiti u prispodobama koje ćemo govoriti unucima kad ostarimo.

Osjećamo se potpuno utučeno kada jasno vidimo da se moglo sve, a nije se uradilo ništa.

Ipak, kraj je kraj i kada nema opravdanje dovoljno romantično da bismo o njemu napisali nešto poetično. Kraj je kraj i kad nema spektakla. Kraj je kraj i kada to nitko nigdje neće spomenuti.

Kraj je kraj i boli jednako kao onaj kojeg je uzrokovala velika sudbina.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije