DogađajiLjudinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Ovo je tekst koji je dobio Pulitzera: Zašto se i vama može desiti da zaboravite dijete u vrućem autu

Dok je zemlja potresena tragedijom u Kninu, prenosimo dijelove legendarnog teksta Genea Weingartena, koji je 2010. objavljen u Washington Postu.

Marija Grbić

telegram.hr

Detalji u svakom od ovih slučajeva po nečem su specifični, ali uvijek je tu jeziv trenutak kada roditelj shvati što je napravio, najčešće nakon što ih nazove supružnik ili netko iz vrtića.

Zatim slijedi mahniti sprint do auta. A ono što u autu čeka, najgora je stvar na svijetu. Neki ljudi, među kojima je Mary Parks iz Blacksburga, vozili su poslije posla do vrtića kako bi pokupili dijete, uvjereni da su ga tamo ostavili toga jutra.

Ni u jednom trenutku nisu primijetili da je na zadnjem sjedištu…

Gene Weingarten, apsolutno genijalni novinar Washington Posta prije 12 godina bavio se slučajevima poput onog iz Knina, koji je za vikend zgromio Hrvatsku. Što se to dogodi u ljudskom mozgu da su širom svijeta toliki, inače brižni roditelji puni ljubavi, sposobni naprosto zaboraviti na svoje dijete u vrućem autu i ono umre? Zaboravljanje djeteta na stražnjem sjedalu zastrašujuća je pogreška. No je li to zločin?

Weingarten je na ta pitanja odgovorio nakon što je razgovarao s 13 tragičara, roditelja koji moraju pokušati nastaviti živjeti s time što su učinili, te brojnim stručnjacima za mozak i psihologiju. Za legendarni tekst ‘Fatalna distrakcija’, čije dijelove prenosimo u nastavku, 2010. dobio je nagradu Pulitzer.

Optuženik je bio golem čovjek, imao je preko 120 kila, a zbog težine srama i tuge koju je nosio, djelovao je još krupnije. Skvrčio se u tvrdom drvenom stolcu koji ga je jedva držao i tiho jecao trošeći maramicu za maramicom.

Noga mu se nervozno drmala pod stolom. U sudnici je, u prvoj klupi za javnost, sjedila njegova žena, odsutno vrteći vjenčani prsten na ruci. Atmosfera je bila kao u grobnici.

Svjedoci koji su se izmjenjivali, oprezno su prepričavali događaje. Medicinska sestra s Hitne ridala je dok je opisivala kako se optuženik ponašao kada su ga policajci doveli na njezin odjel. “Bio je doslovno katatoničan”, prisjećala se, “čvrsto zatvorenih očiju ljuljao se naprijed-nazad, zaključan u nekom svom, drugima nedokučivom mučilištu”.

Nije govorio, dugo, sve dok mu se medicinska sestra nije posve približila i uhvatila ga za ruku. “Ne želim da me sedirate”, rekao joj je. “Ne zaslužujem predah od boli. Želim je osjetiti do kraja i onda umrijeti”.

Bila je to u najmanju ruku neobična situacija. Na istom se mjestu našlo troje ljudi koji dijele istu, razarajuću prošlost. Sve troje slučajno su ubili svoje bebe na identičan, većini nerazumljiv način.

“Smrt zbog hipertermije”, tako se to službeno zove. Kada se dogodi maloj djeci, činjenice su uglavnom slične: Inače brižan roditelj, pun ljubavi, jedan dan bude zaokupljen poslom, ili rastresen, ili nečime uznemiren, ili ga zbuni promjena uobičajene rutine i on jednostavno – zaboravi svoje dijete u autu. To se u Americi dogodi 15 do 25 puta svake godine.

Jedna važna napomena: ove slučajeve treba striktno razlikovati od čistog nemara ili izopačene ležernosti zbog koje neki roditelji namjerno ostave dijete da ih čeka u autu dok, primjerice, obavljaju šoping. Ljudi o kojima pišemo su, zbog čudnih procesa u mozgu, doista uvjereni da im je dijete na sigurnom.

Ko uopšte može zaboraviti dijete?

Prije 20 godina, takve situacije bile su rjeđe, ali onda su studije pokazale kako je sigurnije da dječje sjedalice budu na stražnjim sjedalima, pa onda – zbog još više razine sigurnosti – da je najbolje da beba bude okrenuta prema otraga. Je li itko pritom razmišljao da je bebe tako teže vidjeti? Ali tko bi i mogao kriviti znanstvena istraživanja o sigurnosti?

Kakva to osoba uopće može zaboraviti vlastito dijete? Pa, pokazali su slučajevi: Bogati ljudi. I siromašni, i oni iz srednje klase. Roditelji svih dobi i nacionalnosti. Mame jednako često kao tate. Događa se to hronično zvrkastim osobama i fanatično organiziranima, doktorima nauka i jedva pismenima.
U zadnjih godina u Americi se to desilo stomatologinji. Poštanskom službeniku. Socijalnoj radnici. Policajcu. Računovođi. Vojnikinji. Električaru. Protestantskom duhovniku. Rabinu. Medicinskoj sestri. Građevinskom radniku. Dogodilo se to pedijatrici. I nuklearnom fizičaru.

Detalji u svakom od ovih slučajeva povremeno malo odstupaju jedan od drugoga, ali uvijek je tu jeziv trenutak kada roditelj shvati šta je napravio ili napravila, najčešće nakon poziva supružnika ili nekoga iz vrtića. Nakon toga slijedi mahniti sprint do auta. A ono što u autu čeka, najgora je stvar na svijetu.

Ugasio alarm i vratio se poslu

Svaki individualni slučaj pritom ima vlastiti, jeziv potpis. Jedan tata parkirao je auto kraj parka u kojem se baš održavao sajam i, dok je otkrivao tijelo svog mrtvog sina, neko je pored njega veselo svirao klarinet. Drugi muškarac, koji je htio brzo okončati stvari, pokušao je oteti pištolj policajcu koji je stigao na mjesto događaja.

Neki ljudi, među kojima je Mary Parks iz Blacksburga, vozili su poslije posla do vrtića kako bi pokupili dijete, uvjereni da su ga tamo jutros ostavili. Ni u jednom trenutku nisu primijetili truplo na zadnjem sjedištu svog auta.

Tu je i muškarac iz Chattanooge u državi Tennessee koji mora živjeti s ovime: sigurnosni sistem u njegovom autu primijetio je kretanje i palio alarm, tri puta tokom tog vrućeg jutra. On ga je čuo, no kad god bi pogledao kroz prozor na parkiralište, vidio je da mu je auto na sigurnom i da se nitko ne mota oko njega. Pa je svaki put daljinskim upravljačem ugasio alarm i mirno nastavio raditi.

Foto: Canva

Devet sati privezan u sjedalici

Na sudu u Virginiji bio je optužen za ubistvo iz nehaja. Tokom sudskog postupka nije trebalo utvrđivati nikakve činjenice, sve je bilo jasno. Miles Harrison, tada 49-godišnjak, bio je srdačna osoba, marljiv poslovni čovjek koji se bavio nekretninama, i topao, savjestan otac.

Sve do jednog ljetnog jutra kada je – zaokupljen problemima na poslu i pozivima na mobitel – zaboravio ostaviti sina Chasea u vrtiću. Maleni je u autu umro, gotovo devet sati privezan u autosjedalici na uredskom parkiralištu u Herndonu, usred opake majske vrućine.

Bila je to neobjašnjiva, neoprostiva greška, no je li to bio i zločin? To je pitanje o kojem će odlučiti sud.

U jednom trenutku, kada je sudac odredio pauzu, Harrison se nesigurno podigao na noge i vidio pred sobom ljude. Oni su svjedoci njegove sramote. Taj krupni muškarac tada je pognuo pogled, malo se zanjihao dok ga neko nije uspravio, i onda izdahnuo u zaglušujućem falsetu: “Siroto moje dijete!”.

Troje ljudi koji dijele prošlost

Suđenje u Virginiji trajalo je tri dana. Cijelo to vrijeme u ćošku sudnice su, ne odvajajući se, sjedile dvije žene koje su morale satima putovati da bi tamo stigle. Za razliku od gotovo svih ostalih prisutnih, one nisu bile ni porodica ni susjede ni bliske prijateljice čovjeka kome se sudilo.

***

“Donji dio tijela bio je crven do crveno-ljubičastog…”. Dok je vještak izgovarao najmučnije detalje, dvije žene iza ćoška još su se jače stisnule jedna uz drugu. “Trbuh je pozelenio… Autoliza organa… Ono što nazivamo proklizavanjem kože…”. Mary, starija i niža od njih dvije, počela je drhtati.

Lyn, mlađa, viša i s dugom narančastom kosom, obgrlila ju je jednom rukom preko ramena, drugom oko tijela. Kada je suđenje završilo, Lyn Balfour i Mary Parks potiho su napustile sudnicu, ne svraćajući pažnju na sebe. Nisu, realno, htjele biti tamo ali su se osjećale dužnima prema optuženiku i, na puno komplikovaniji  način, prema samima sebi.

Vjerojatno ne postoji čin ljudskog propusta koji izaziva toliko polemika o zločinu, pravdi, kazni i milosrđu. Prema američkim statistikama, tamošnje pravosuđe u 40 posto slučajeva zaključi da je smrt djeteta bila strašna nesreća, greška u pamćenju koja počinitelju ionako doživotno nosi kaznu kakvu ni jedan sud ne bi mogao dosuditi, pa se nakon istrage ni ne podiže optužnica.

No u ostalih 60 posto slučajeva – raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući na njih identične zakone – vlasti zaključuju da je nehaj bio toliko velik, a povreda toliko teška, da se taj čin mora tretirati kao teško kazneno djelo koje zahtijeva strogo procesuiranje.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije