DogađajiLjudinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Ovo je tekst koji je dobio Pulitzera: Zašto se i vama može desiti da zaboravite dijete u vrućem autu

Dok je zemlja potresena tragedijom u Kninu, prenosimo dijelove legendarnog teksta Genea Weingartena, koji je 2010. objavljen u Washington Postu.

Marija Grbić

telegram.hr

‘Meni se to ne može dogoditi’

Pet dana prije nego je Miles Harrison zaboravio svog sinčića na parkingu u Herndonu, sličan se događaj desio nekoliko stotina kilometara jugoistočno. Nakon duge smjene na poslu, Andrew Culpepper, električar iz Portsmoutha, pokupio je svoje dijete kod roditelja. Odvezao se doma, ušao u kuću i zaspao, zaboravljajući na sina koji se uskoro skuhao u autu.

Miles Harrison je optužen za kazneno djelo, Culpepper nije. U oba slučaja, odluka je bila samo na jednoj osobi. U slučaju krupnog Harrisona, optuženika s početka ovog teksta, odlučio je državni advokat Ray Morrogh. Nekoliko dana nakon što je podigao optužnicu za ubistvo iz nehata, objasnio je zašto je to učinio: “Kada imaš djecu, imaš dužnosti. Ja sam vrlo čvrst u zaštiti dječje sigurnosti”.

Tužitelj Morrogh i sam ima dvoje djece. Novinari su ga pitali može li zamisliti da se takva stvar ikada dogodi njemu. Činilo se da ga je pitanje zateklo. Prešao je na drugu temu i onda, deset minuta kasnije, kazao: “Moram reći da se meni ovo ne može dogoditi. Ja sam vrlo oprezan otac”.

Slike privođenja u novinama i na TV-u

U Portsmouthu je pak državni advokat Earle Mobley odlučio da neće podići optužnicu protiv tate Culpeppera. Koliko god tragična smrt djeteta bila, rekao je Mobley, policijska istraga pokazala je da to nije bio zločin jer nije bilo namjere.

Culpepper se nije bezosjećajno kockao s djetetovim životom; on je zaboravio da mu je dijete tamo. “Bilo bi jednostavno prebaciti dvojbu na porotu, ali to nije ispravno”, kazao je državni advokat, rezolutno braneći svoju odluku da ne podiže optužnicu za ubistvo.

“Ja nisam prilično siguran da sam donio ispravnu odluku”, kazao je i dodao: “Ja sam potpuno siguran da sam donio ispravnu odluku”.

Dakle, nakon smrti svog sina, Andrew Culpepper otišao je kući, da pokuša preživjeti ostatak života s teretom toga šta je učinio. Miles Harrison morao je na sud. Slika njegovog privođenja bila je u novinama i na televiziji, s ukletim, ogoljenim pogledom kakav ti roditelji uvijek imaju.

Uzeo je skupog advokada. Nakon mjeseci pripreme, počelo je suđenje. Pred sudom je ispričana cijela priča; Harrison i njegova supruga bili su bračni par u kasnim 40-ima, bez djece. Očajnički želeći postati roditelji, triput su otišli u avionom u Moskvu, pa na 10-satni put vozom do zabitog ruskog sirotišta iz kojeg su konačno uspjeli posvojiti 18-mjesečnog sina. Izvukli su ga iz kreveta koji je rijetko smio napuštati i odveli ga kući u Ameriku.

Čovjek kojem ionako ništa nije ostalo

Harrisonova susjeda svjedočila je na sudu kako je bilo dirljivo gledati novog tatu dok se, na travnjaku pred kućom, satima igra sa sinom. Harrisonova sestra je prepričavala kako je bračni par nedeljama pokušavao pronaći idealan vrtić za dječaka kojem je trebala posebna pažnja kako bi se oporavio od posljedica brutalne stege pod kojom je prvih 18 mjeseci živio.

Odsutnog pogleda ali smirena, Harissonova supruga Carol opisala je telefonski razgovor koji je vodila s mužem nekoliko trenutaka nakon što je shvatio što je učinio. Javila mu se iz autobusa kojim se vraćala kući s posla. Bilo je to, opisala je, nerazgovijetno vrištanje.

Okružni sud na kraju je Harrisona oslobodio krivnje. “Nije bilo zločina”, objašnjavao je sudac, izgovarajući identične riječi kojima je tužitelj Mobley obrazložio zašto nije podigao optužnicu protiv Culpeppera. Na izricanju presude, Harrison je dahtao i jecao. Pokušao je ustati, ali on je već ionako bio čovjek kojem ništa nije ostalo. Noge su mu zadrhtale i stropoštao se na pod.

Ni incident nije dovoljno dobra riječ

***

OK, ako nije uboistvo iz nehata, šta je? Nesreća? “Ne, to nije dovoljno dobra riječ”, kaže Mark Warschauer, međunarodno priznati stručnjak za učenje jezika i tehnologiju, profesor na sveučilištu California u Irvineu. “Riječ nesreća zvuči kao da se taj događaj mogao spriječiti, a incident zvuči trivijalno. A ovo nije trivijalno”.

Warschauer je specijalizovan za upotrebu laptopa u opismenjavanju djece. U ljeto 2003. vraćao se u kancelariju  s pauze za ručak i vidio masu ljudi oko nekog parkiranog auta. Policija je šipkom razbila prozor. Tek kad se približio, Warschauer je shvatio da je to njegov auto. Toga jutra zaboravio je ostaviti svog 10-mjesečnog sina Mikeya u jaslicama. Mikey je bio mrtav.

Warschauer nije bio optužen, ali je mjesecima promišljao kako da se ubije. Postepeno, kaže, nestaje poriv za suicidom, kad već ne nestaju očaj i krivnja. “Nedostaje nam prava riječ za ovo”, kaže. I, dodaje, moramo razumjeti zašto se to događa ljudima.

‘Pamćenje je stroj koji nije savršen’

Pokušao je to objasniti David Diamond, profesor molekularne psihologije sa sveučilišta u Južnoj Floridi. “Naše pamćenje je stroj”, kaže, “i nije savršen”. Naš svjesni um slaže stvari prema važnostima, no na staničnoj razini, naše pamćenje to ne čini. “Ako ste sposobni zaboraviti svoj mobitel, potencijalno ste sposobni zaboraviti i svoje dijete”, tvrdi.

Diamond je autor znanstvenog istraživanja kojim se bavio presijecanjem osjećaja, stresa i pamćenja. Otkrio je da u nekim okolnostima najsofisticiraniji dio našeg centra za obradu misli može biti talac konkurentskog memorijskog sustava; primitivnog dijela mozga koji je dizajnom star kao dinosaur i zato je nepažljiv, neanalitičan, glup.

Dovoljna je mala promjena u rutini

Diamond je stručnjak za pamćenje s lošim pamćenje. Nedavno je, vozeći se u neki shopping centar, shvatio da mu je unučica zaspala na zadnjem sjedištu. Sjetio se da je mala tamo samo zato što mu je supruga, koja je sjedila na suvozačevom mjestu, spomenula dijete. Diamond shvata šta se moglo dogoditi da je bio sam s malom u autu i – shvata tačno zašto.

Ljudski je mozak, kazao je, veličanstven, ali sklepan uređaj, u kojem novije i sofisticiranije strukture sjede na vrhu hrpe smeća, svojevrsnih prototipa mozgova, koje koriste niže vrste. Na vrhu uređaja su najpametniji i najokretniji dijelovi; prefrontalni korteks, koji razmišlja i analizira, i hipokampus, koji stvara i zadržava naše neposredne memorije. Na dnu su bazalni gangliji, gotovo identični kao mozgovi guštera, koji kontroliraju dobrovoljne, ali jedva svjesne pokrete.

Diamond kaže da u situacijama u kojima su potrebne poznate, rutinske motoričke vještine, čovjek pretvori bazalne ganglije u neku vrstu pomoćnog autopilota. Kad prefrontalni korteks i hipokampus planiraju naš put do posla, iznimno su efikasni u upravljanju automobilom. Zato ćete ponekad uspješno voziti od točke A do točke B, bez tačnog sjećanja ceste kojom ste prošli, zavoja koje ste napravili i okoliša koji ste gledali.

Je li roditelj bio brižan? Nevažno

Ova podjela poslova u mozgu, objašnjava Diamond, najčešće funkcioniše savršeno, poput simfonije. “No, to se ponekad pretvori u Uvertiru 1812, topovi preuzmu i dominiraju”. Kada je laboratorijske štakore izložio mačkama, i kasnije mjerio njihovu moždanu aktivnost, uvidio je da stres može oslabiti više funkcije mozga, dajući priliku bazalnim ganglijima da ih počnu tlačiti. Istu je stvari primijetio, kaže, u slučajevima smrti beba u autima.

Koliko je neko bio brižan roditelj prije ovog događaja, posve je nevažno. “Riječ je o stresu, emocijama, nedostatku sna ili nekoj promjeni u rutini. Ili kombinaciji svega toga. Tada bazalni gangliji pokušavaju činiti ono čemu služe, a svjesni je um preslab da im se odupre. Tada se memorijski krugovi u ranjivom hipokampusu doslovno prepišu jedan po drugome, kao kod kompjutorskog programa. Ako se memorijski krug ponovno ne pokrene – ako dijete ne zaplače ili ako vam supruga ne spomene da je iza – gotovo je.

Radeći na ovom tekstu, novinar Washington Posta razgovarao je i s Janette Fennell, bivšom marketingašicom koja je pokrenula udrugu Klinci i auti. Na zidu u njezinom uredu visi kolaž fotografija na kojima djeca ponosno stoje s ispruženim prstićima i pokazuju: “Ja imam 2 godine!”, ili “Ja imam 3!”. Većina fotki snimljena je tokom njihovih zadnjih rođendana.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije