DogađajiLjudinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Ovo je tekst koji je dobio Pulitzera: Zašto se i vama može desiti da zaboravite dijete u vrućem autu

Dok je zemlja potresena tragedijom u Kninu, prenosimo dijelove legendarnog teksta Genea Weingartena, koji je 2010. objavljen u Washington Postu.

Marija Grbić

telegram.hr

Poraz pamćenja, ne poraz ljubavi

Janette Fennell razgovarala je s mnogim roditeljima iz “slučajeva hipertermija”, mnogi od njih danas rade za njenu organizaciju. Za nju obično prvi put čuju noću, kada neispavani manijakalno guglaju tražeći signal da postoje i drugi koji su prošli isti pakao i nekako preživjeli.

Generalna percepcija o tim roditeljima posve je pogrešna: to su uglavnom brižni roditelji, oni kupuju zaštite za utičnice i sigurnosna vratašca da im se djeca ne bi ozlijedila. “Ti slučajevi zaboravljanja su porazi pamćenja; ne porazi ljubavi”. Mnogi kažu: ‘OK, mogu shvatiti da zaboraviš na dijete dvije minute, ali ne osam sati”. No pritom ne razumiju kako je roditelj posve uvjeren da je ostavio bebu u vrtiću. Sasvim je spokojan da je zbrinuta i nema razloga za brigu ili provjeravanje gdje je.

Najgori slučaj za koji sam čula…

Fennell je uvjerena da podizanje optužnica protiv roditelja kojima se ovo dogodilo nije samo okrutno nego je i besmisleno: “Neće strah od sudskog progona spriječiti druge roditelje da učine to isto”. Rješenje je, smatra, u podizanju sigurnosti djece u autima i osvještavaju javnosti da se takve stvari mogu dogoditi”.

Koji je najgori slučaj za koji je čula?
“Ne bih baš odgovarala na to pitanje…”, kaže.
A onda pogleda u stranu i procijedi: “Curica koja je iščupala svu kosu prije nego je umrla”.

Fennell se bori da se u autoindustriju kao standard uvedu senzori s alarmom koji se pali ako je dijete u sjedalici kad se ugasi motor. Nije uspjela iz nekoliko razloga, a smatra da je glavni vrlo jednostavan: “Ljudi misle da se to njima ne može dogoditi”.

‘Užasne stvari ne događaju se nasumice’

***

“Ovo je slučaj čistog zla i nemar najgore vrste… On zaslužuje smrtnu kaznu”.
“Pitam se je li ovo bio njegov način da poruči ženi kako zapravo nije htio imati dijete”.
“Bio je prezauzet ganjanjem provizije. To pokazuje koliko su izopačeni ljudi koji se bavi nekretninama”.

Ovo su neki od komentara pod tekstom u kojem je Washington Post 2008. izvijestio o okolnostima smrti sina Milesa Harrisona. Komentari su tipični, isti se pojavljuju ispod svakog teksta o ovakvim slučajeva, iz godine u godinu.

Ed Hickling vjeruje da zna zašto ljudi ostavljaju takve komentare pod člancima. On je klinički psiholog iz Albanyja koji je godinama proučavao posljedice fatalnih automobilskih nesreća za vozače koji ih prežive. Kaže da javnost često neshvatljivo oštro osuđuje vozače i kada je očito bila riječ o nesreći, pa čak i onda kad oni nedvojbeno nisu bili krivi.

Zašto toliko demoniziramo roditelje

Ljudi, govori Hickling, imaju snažnu potrebu stvoriti i održavati narativ za svoj život, u kojem svemir nije neumoljiv i bezdušan. Žele biti uvjereni da se užasne stvari ne događaju nasumice i da se katastrofa može izbjeći, ako ste pažljivi i odgovorni.

U slučajevima hipertermije, vjeruje, roditelji su demonizirani iz sličnih razloga. “Ranjivi smo, ali ne želimo na to podsjećati. Želimo vjerovati da je svijet razumljiv, da ga možemo držati pod kontrolom i da nam ne prijeti. Da će nam, ako slijedimo pravila, biti dobro. Dakle, kad se takve stvari dogode drugim ljudima, trebamo ih staviti u različitu kategoriju od one u koju mi spadamo. Ne želimo im sličiti, a činjenica da bismo im mogli sličiti previše je zastrašujuća. Dakle, oni moraju biti čudovišta”.

Javna agonija i nakon presude

***

Novinar Washington Posta našao se s Milesom Harrisonom u lokalnom Starbucksu. Harrison je uzimao salvetu po salvetu i brisao si oči: “Tako sam strašno povrijedio svoju ženu. Zahvaljujući nekim čudesnim odlikama njenog karaktera, oprostila mi je. I zbog toga se osjećam još gore. Jer si ja ne mogu oprostiti”.

Harissonova javna agonija nastavila se i nakon što ga je sud oslobodio krivnje. Fotografija njegovog  hapšenja bila je opet u medijima, nakon što je rusko ministarstvo vanjskih poslova poslalo protestnu notu zbog neosuđujuće presude, uz prijetnju da će prekinuti program usvajanja koji imaju s Amerikancima. Bio je to svojevrsni međunarodni incident.

Harissonu su trebali mjeseci da se odvaži na razgovor s novinarom Washington Posta. “Molim se da mi ruski građani oproste”, kazao mu je kada su se konačno našli. “U ovoj zemlji postoje dobri ljudi koji zaslužuju djecu, a u Rusiji postoje djeca koja trebaju roditelje. Molim vas, nemojte kažnjavati sve zbog moje greške”.

‘Ona zbog mene nije mama’

Harrison je katolik. Nekoliko nedelja nakon što mu je umro sin, vratio se u svoju crkvu. Sveštenik i župljani pustili su da žaluje sam, a onda ga je sveštenik nakon jedne mise zagrlio i šapnuo mu u uhu: “Uvijek ću biti tu za tebe”. Bilo je to u crkvi sv. Franje u Purcellvilleu. Sveštenik se zvao Michael Kelly. Dok se u novogodišnjoj noći vozio usred oluje, stao je da pomakne drvo koje je palo i zakrčilo cestu. Dok ga je pokušavao odgurati, na njega se srušilo drugo stablo i velečasni je poginuo.

Harrison ne zna šta da misli o tome; raspalo se sve što je njemu bilo važno. “Osim, nekim čudom, mog braka”, kaže. Carol i Miles Harrison ostavili su Chaseovu sobu tačno kakva je bila. “Ponekad zajedno gledamo njegove slike”, priča Harisson, “i onda je vidim kako plače. Pokušava sakriti suze od mene, ali  ih vidim i onda me strefi jeziva krivnja i bol”.

Harrison kaže da zna kako nije izgledno da će njemu i Carol ikada više dopustiti da usvoje dijete. Dok to izgovara, polako se naginje naprijed, glas mu se prolomi u jecajući falset, identičan kao onoga dana u sudnici: “Ona zbog mene nije mama”, krikne.
U Starbucksu se počnu okretati glave.

“A bila bi najbolja mama na svijetu”.

Preuzeto sa: telegram.hr

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije