Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Marina Radoš:Voljela bih da je meni prije pet godina netko rekao ono što ja tebi sada govorim

„Voljela bih da je meni prije pet godina netko rekao ono što ja govorim tebi“, rečenica je kojom prečesto počinjem savjete u posljednjih nekoliko mjeseci.

Marina Radoš

Dragim ljudima oko mene počele su se događati identične stvari koje sam prošla prije nekoliko godina, potpuno sama, koliko se sjećam. Ili, nisam bila sama? Zar mi nitko nikad nije dao dobar savjet, onako iz iskustva?

Kada se ugasi svjećica s brojem trideset, shvatiš da se iskustvo nagomilalo kao pore, bore, kilogrami i strije. Zajedničko im je to što su tu, potpuno neupotrebljivi i tebi i drugima. Tu su samo kao podsjetnik na vrijeme koje je prošlo, ljude koji su bili i otišli i život koji se dogodio.

Tako sada unaprijed znam točan sadržaj poruke koji će dobiti neka moja mlađa prijateljica. Naravno da joj je najavim – kao i svaki potez, svaku riječ i svaku laž demona koji je nekad davno živio u nekom drugom tijelu i progonio mene umjesto nje.

„Voljela bih da je meni prije pet godina netko rekao ono što ja tebi sada govorim“, rečenica je kojom bez ikakvog uspjeha pokušavam ugasiti požar na koji sam upozorila. Požar koji ne posustaje i kojeg ja bespomoćno gledam. Bespomoćno gledam kako se drugima događa ono što se događalo meni. Prije pet godina.

Greške ljudi koje volimo pogađaju nas najviše kada su te greške zapravo naše. Kao da ponovno dobijemo priliku ispraviti ih, s novom pameću, a ne uspijemo. Kao da vratimo vrijeme i dobijemo isti scenarij, istog čovjeka i iste laži s prilikom da sve bude drugačije. I ne bude.

Naše iskustvo je uzaludno, beskorisno i dosadno. I našim prijateljicama, a možda i nama samima.

Lažem da bih voljela da je meni prije pet godina netko rekao ono što ja danas govorim drugima. Lažem. Govorili su. Upozoravali me. Znali su točan sadržaj poruka, točan sadržaj laži i točne profile demona koji su nekad ganjali njih, a onda dopali mene.

Nisam slušala. Mislila sam da je moja priča posebna. Da je moj čovjek poseban. Da se nama, ni meni, ne događa ono što se događa smrtnicima. Nekih od tih ljudi više nema u mom životu. Pobjegla sam od njih i njihovog upozoravanja.

Sklonila sam ih da ne gledaju požare koji ne posustaju. Ostala sam sama u svojim greškama misleći da sam ostala sama i u pravu.

Zato više neću govoriti i dijeliti svoje iskustvo. Zato što volim i razumijem svoje ljude. Razumijem ih u njihovoj sigurnosti da su posebni. Da se ono što se događa njima nikad nije desilo smrtnici poput mene. Da će kod njih sve biti drugačije.

Ako previše ubijamo svoje ljude svojim iskustvom, oni mogu samo pobjeći od nas. Pobjeći da se sakriju u svoju grešku. U svoje u pravu. Izbjegavati nas.

Ostat ću.

Iskustvo je najbeskorisnije blago koje imamo. Kada ga nakupiš dovoljno više ga ne stigneš upotrijebiti i možeš ga samo uzalud prenositi ljudima koji te nikad neće čuti.

I koji će, za pet godina, nekoj djevojčici reći: Voljela bih da je meni netko prije pet godina…

Pustimo ih da griješe i ostanimo s njima da ih tješimo kada sami shvate.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije