najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Da li je neurotično roditeljstvo gore od lošeg roditeljstva?

Šta da uradite kada vaša dvogodišnja kćerka udari glavom svog brata ili se popiški po podu.

Prevela: Maja Dropić

economist.com

Roditeljstvo je projekat u kojem je cilj da ne sjebete vašu djecu. Već znam da je to osuđeno na djelimični neuspjeh, u najmanju ruku.

Možete reći da je ovo sumoran, pesimističan pogled na bogatstvo i složenost odgajanja djece koje traje veći dio protekle dvije decenije. Priznaću da je ovo pojednostavljeno viđenje, ali ako sve to svedete na suštinu, to je u principu to.

Uvodni stihovi nezaborave pjesme Filipa Larkina „Neka ovo bude stih” jednaki su najotvorenijoj definiciji ovog bezvremenskog načela: „Oni te sjebu, tvoji roditelji. Možda ne namjeravaju, ali to urade.” Ali to sjebavanje je počelo još u Knjizi Postanka – vrt, zmija, voće, progonostvo – i jednako je fundamentalnom principu zapadne civilizacije.

Sve je sjebano, pa i mi, možda čak i najviše mi, a sve je to krivica naših roditelja.

Ovo načelo je široko primjenjivo. Postojanje bolesti i smrti. Lična neurotičnost. Klimatske promjene. Loše ekonomsko stanje. Na jedan ili drugi način, krivica je na našim roditeljima.

U mom umu, ja sam smireni, razumni, u potpunosti zabavni tata, ne naređujem mnogo

O ovome najviše razmišljam u trenucima kada primjetim veliki jaz između onoga kakav roditelj želim biti i toga kako se zapravo ponašam kada sam sa svojom djecom.

Ovo nije suštinski drugačije od jaza između zamisli i stvarnosti drugih sfera mog života – posla, braka, prijateljstava. Međutim, kod roditeljstva mi je osjećaj grižnje savjesti mnogo jači. U mom umu, ja sam smireni, razumni, u potpunosti zabavni tata, ne naređujem mnogo i uvijek slušam potrebe moje djece.

U stvarnosti sam pola vremena na telefonu, suviše lako me iznerviraju bezazlene provokacije i bezuspješno se borim sa konfliktima i lošim ponašanjem.

Jednog skorašnjeg jutra, pokušavao sam da ubijedim mog sina da pojede svoj doručak i da se obuče kako bismo mogli krenuti prema školi. On je bio okupiran bezazlenim zadirkivanjem svoje mlađe sestre. Ganjali su se i dramatično vrištali.

Foto: Canva

U jednom momentu sam mu rekao da „prestane sa time”, suviše oštrim tonom, ako uzmemo u obzir beznačajni prijestup.

Moja kćerka je postala donekle nasilna u njenoj trećoj godini

Čim sam izustio te riječi, uvidio sam ogramni jaz između želja i stvarnosti. Moja žena mi je ukazala na to da sam bio bezpotrebno oštar, a ja sam se odmah izvinio svom sinu.

Osjećao sam se užasno zbog toga čitavo jutro – ne toliko zbog toga što sam naglo reagovao, već iz razloga što sam mislio da sam naučio svog sina da reaguje naglo.

Jedna od najtežih stvari u roditeljstvu jeste spoznaja da sve što kažete i uradite može ostaviti dugoročnu posljedicu na vaše dijete. (Drugi način da ovo kažem jeste da svaka roditeljska odluka završi kao problem.)

Uznemirujuće ponašanje moje djece me je, takođe, natjeralo da posumnjam u sebe. Moja kćerka je, iznenada, postala nasilna u njenoj trećoj godini. Prestao sam brojati koliko me je puta udarila u oko prošle sedmice, naizgled bez ikakvog razloga.

Uz to, iako smo je odavno naučili da koristi tutu, počela je da piški na podu iz njoj poznatog tajanstvenog zadovoljstva. Boli me što moram da ukažem na to da ona ovo nije pokupila od nekog drugog člana porodice. (Mi smo nedavno kupili psa, pa to možda ima neke veze sa tim.)

Suštinski problem ovdje nije samo ponašanje, premda bi mi bilo drago kada bi ona prestala da me udara u oko i piški po podu. Ona je dijete koje je tek prohodalo, pa smatram da možemo sačekati da ona popravi to ili da barem razvije neke prefinjenije oblike nestašluka.

Ono što me više zabrinjava jeste naša reakcija. Ponekad je teško ne nasmijati se na ovo užasno ponašanje – ako ne na samu radnju, onda barem na njen veseli nedostatak kajanja nakon što to uradi.

Prošlu noć je, na primjer, ugrizla svog brata. Ljutitio sam se popeo na sprat sa namjerom da imam ozbiljan razgovor sa njom. Potvrdila je to što je uradila i pogledala me prkosno. Morao sam izaći iz sobe kako ona ne bi vidjela da se smijem.

Ovakve situacije nisu rijetkost. Prije par sedmica sam je upitao gdje je njen brat. Rekla mi je da je on „otišao”. Kada sam je upitao gdje, rekla je da se on naljutio na nju.

„Zašto?” upitao sam. „Šta si uradila?”

„Udarila sam ga glavom”, rekla je.

„Udarila glavom? To i nije baš lijepo” rekao sam.

„To jeste lijepo,” odgovorila je, kao da popravlja očiglednu grešku.

Da li sam se trebao smijati ovome? Ne. Da li sam svejedno to uradio? Očigledno. Opasnost je u tome što se na smijeh gleda kao na odobravanje lošeg ponašanja, što bi moglo dovesti do toga da ona radi loše stvari samo da bi dobila tu reakciju, te da bi ovo moglo, kako vrijeme bude prolazilo, prerasti u zabrinjavajuću osobinu ličnosti.

Šta ako je neurotičnost koju prenosite neurotičnost o prenošenju neurotičnosti

Postoji rečenica u romanu „Vrijeme” Dženi Ofil, koje se rijetko sjetim: „Briga mladih ljudi: Šta ako je sve što radim nebitno? Briga starih ljudi: Šta ako je sve što radim bitno?” Briga roditeljstva je briga o tome da je sve što radite bitno.

Svaka gruba riječ, svaka blesava šala, svaki neuspjeh da pokažete dovoljno interesovanja za crtež ili Lego konstrukciju, svaka osuda bilo da je iznesete strogo ili da vam slučajno promakne. Sve je to bitno, makar bi moglo da bude. Sve upijaju i to će imati posljedice.

Bez obzira na sve ovo, ne mogu da prestanem razmišljati o tome kako postoji neka suštinska mana u ovom stavu ka roditeljstvu. Šta ako je upravo ta briga da ćete sjebati vašu djecu ključna stvar koja ih najviše sjebe? Šta ako je neurotičnost koju prenosite neurotičnost o prenošenju neurotičnosti? Možda se iza ove zabrinutosti nalazi dublja i lična briga.

Možda je ovo prouzrokovano mojom podsvjesnom sklonošću da izbjegavam odgovornost i da svoja mnogobrojna nezadovoljstva prenosim na moje roditelje.

Srećom, dijete nije prazan list papira, robot kojeg roditelj programira da usvoji vrijednosti i neurotičnosti, razumijevanja ili nerazumijevanja svijeta, namjerno ili na bilo koji drugi način.

Možda ću i dalje pronalaziti načine da sjebem svoju djecu. Ali moja zabrinutost ide u drugom smjeru: prema utješnoj zabludi da roditelji mogu kontrolisati i uticati na živote svoje djece. Svi mi znamo da ni to nije tačno.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije