Molim te, nemoj joj govoriti kako da tuguje

Prilaziš joj držeći dvije šolje u ruci. Staklo je zamrljano otiscima prstiju. Nekoliko gutljaja mlijeka je proliveno. Stavljaš šolje iza sudopera i gledaš je molećljivo.

Ona te ne primjećuje.

Para izlazi iz česme i vrela voda joj se preliva po rukama dok ona odsutno riba tavu koju je već oprala. Ona ne gleda u sudoper, pogled joj je fiksiran na prozor.

Pratiš njen pogled do crvene ptice koja skakuće u žbunu na kraju dvorišta. Ponovo pogledaš u nju i primjećuješ da se ona rastužila. Njene oči, otežane tugom, polako trepću.

Kada joj se omakne prve suza, ona se u potpunosti slomi.

Odjednom, suđe ti je najmanji problem.

To se opet dešava.

Pažljivo to obilaziš jer je nezgodno svaki put kada se desi.

Dao si sve od sebe da je podržiš i budeš uz nju jer ti se čitav svijet ruši kad god je njoj teško.

A sada se pitaš….

Kada će je to proći?

Kada će prestati plakati?

Kada će je sjećanja prestati mučiti?

Kada će končno nastaviti dalje?

Znam da želiš da joj kažeš da će sve biti u redu, da smo svi izgubili nekoga koga volimo.

Znam da želiš da ona zna da osjećaš njen bol i da vrijeme liječi sve.

Znam da želiš nešto da kažeš. Bilo šta.

Ali najviše te molim, nemoj joj govoriti kako da tuguje.

Kada plače, ne pokušavaj zaustaviti njene suze. Ona se ne guši u njima. Ona pliva kroz sjećanja o ljubavi koju su dijelili.

Kada priča o tome, ne pokušavaj promijeniti temu jer misliš da joj je to suviše bolno. Bolnije je zakopati uspomene.

I kako dani budu prolazili, ne traži od nje da nastavi dalje. Ona nije zaglavljena. To je dio nje i ona je dio toga. Smrt to ne može promijeniti. Vrijeme to neće promijeniti.

Suze će uskoro prestati teći i one se možda neće vratiti do sutra, ili za mjesec dana, ili za 20. godina. Međutim, jednog dana će se one vratiti ponovo jer će ljubav koju su dijelili ostati u njoj zauvijek.