KulturaLjudiMjestanajnovijePojave

Šta nas druge kulture mogu naučiti o praštanju

Oprostiti nekome može pozitivno uticati na vaš život, ali način opraštanja može zavisiti od toga odakle ste.

Prevela: Maja Dropić

bbc.com

Postoje jednostavni koraci koje možemo preduzeti kako bi smanjili nivo stresa, rizik od srčanih ili mentalnih bolesti. Oni mogu spriječiti kognitivno propadanje u kasnijem periodu života, pomoći vam da živite duže, zaradite više novca i budete srećniji.

Iako ništa ne može zamijeniti zdravu prehranu i redovno vježbanje, neće vas ništa koštati i može se završiti u par minuta. Sve ovo može biti vaše u zamjenu za dve riječi: „Opraštam ti.“

Nevjerovatno je koliko jedna mala rečenica može biti snažna. Ova odluka uticaće i na osobu kojoj opraštate, uzmite u obzir koliko olakšanje pruža oslobađanje od krivice. Opraštanje ne mora biti praćeno izvinjenjem.

Čak i ako osoba koja vas je uvrijedila ne pokazuje znakove kajanja, možete im oprostiti i uživati u posljedicama.

„Mislim da ne postoji dio vašeg života koji neće biti poboljšan ako postanete osoba koja lakše prašta,“ kaže Loren Tusant, psiholog koji proučava opraštanje na Luther koledžu u Ajovi. Za Tusant, ne postoji izgovor da budete zlopamtilo.

Ako razmišljate o kulturološkim normama, preporuke za opraštanje se mogu naći svugdje. Postoji li kultura ili religija na planeti koja ne propagira pomirenje, bilo da je s Bogom ili sa bližnjima?

Ipak, uprkos univerzalnosti opraštanja, nisu svi pristupi isti. Naša kultura i struktura ličnosti utiču na to kako ćemo ponuditi izvinjenje i prednosti koje dolaze sa opraštanjem.

„Kada uvrijedite nekog, od krucijalnog je značaja da vaš apel za oprost bude kuluturološki osjetljiv i prikladan,“ kaže Tusant. Sam čin opraštanja može u nekim kulturama značiti nešto potpuno drugačije nego u vašoj, možda čak i pogorša situaciju.

Da li postoje univerzalno prepoznatljive osobine opraštanja koje su iste širom svijeta? Šta možemo naučiti o razlikama u spremnosti da nekom oprostimo?

Razlozi zbog kojih opraštamo

Zapadne kulture poput onih u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, obično imaju individualistički nastrojen mentalitet, što znači da zapadnjaci daju prioritet vlastitim potrebama prije nego što pomognu široj grupi (bilo da je u pitanju porodica, prijatelji ili radne kolege).

Druge zemlje, poput onih u Aziji i Africi su kolektivističke, što znači da grupa ima prioritet nad potrebama pojedinca.

Vjeruje se da idvidualističke kulture koriste opraštanje kako bi olakšale vlastitu savjest ili kako bi se osjećali kao da čine ispravnu stvar. Kolektivisti, nasuprot tome, koriste opraštanje kao mehanizam održavanja društvene harmonije.

U ovom slučaju, opraštanje se pruža čak i ako pojedinac i dalje osjeća ozlojeđenost prema drugoj osobi, jer je posao pojedinca da grupu održi srećnom.

Odlučiti da ćete nekome oprostiti i onda biti emocionalno povučeni od te osobe je gore nego da uopšte ne oprostite.-Loren Tusant.

Ovo su neka opšta zapažanja, neki zapadnjaci mogu posjedovati više kolektivistički nastrojene karakteristike ličnosti i obrnuto. „Obično postoji više varijacija unutar grupe, nego između grupa,“ kaže Tusant. „Na kraju, bitniji je pojedinčev pogled na svijet nego pretpostavka o kulturološkim vrijednostima.“ Ipak, u prosjeku, kulture imaju tendenciju da se dijele na ovaj način i kao rezultat toga, razvile su se različite strategije opraštanja.

Foto: Canva

Neki psiholozi kažu da postoje dva tipa opraštanja.

S jedne strane postoji „odlučno opraštanje“ koje isključuje emocije i više je proračunato. Osoba iz kolektivističke kulture može odlučiti da oprosti na osnovu pretpostaveke da će to grupu učiniti srećnom. Odluka koju ova osoba donosi je: da li je odluka da ovo završim najbolja stvar za sve uključene?

Druga vrsta je „emocionalno opraštanje“ gdje  je pomirenje rezultat emocionalne potrebe. Ovo se nekada koristi kao objašnjenje razlika između individualnih i kolektivističkih kultura, ali stvari nisu uvijek tako jednostavne.

Da li stavljanje prednosti na tuđe potrebe ostavlja pojedinca nezadovoljnim? Šta se onda dešava sa njihovim emocionalnim potrebama?

„Pitanje je da li emocionalno opraštanje nastaje kao rezultat odluke da nekome oprostite kod pripadnika kolektivističkih kultura,“ kaže Tusant. „Tu se onda upliće i nešto što zovemo kognitivna disonanca“.

Ukratko, naš mozak teško podnosi postojanje dvije suprotne misli i to izaziva nastajanje psihološkog stresa, na primjer ako kažemo jednu stvar a mislimo suprotno. Kao rezultat toga, ako kažemo da vjerujemo u nešto, to uvjerenje se najčešće internalizuje i postaje stvarno.

„Odlučiti da ćete nekome oprostiti i onda biti emocionalno povučeni od te osobe je gore nego da uopštene ne oprostite“ kaže Tusant. „Ponekad, posebno kada se proces opraštanja desio javno, to ima tendenciju da nas emocionalno povuče i stvori osjećaj pritiska da obećanje i ispunimo.“

Razlog zašto je vegetarijanstvo i veganstvo postalo čitava životna filozofija za neke ljude, nije samo isprobavanje novog načina prehrane. Ovi ljudi vjeruju da su razlozi za njihovu odluku važni i oni se počinju prelijevati u druge sfere njihovih života kao što su odjeća koju kupuju i humanitarne organizacije koje podržavaju.

Isto tako, kada osoba analitički odluči da je opraštanje najbolji pravac djelovanja, vjerovatno je da će ta odluka biti popraćena osjećajem emocionalnog zadovoljstva. Možda bi, ako želite da osjetite benefite opraštanja, trebali da oprostite prije nego što ste emocionalno investirani u ishod situacije.

Kako kažemo „Opraštam ti“?

Jezik igra ogromnu ulogu u načinu na koji interpretiramo osjećanja. Veoma je često da se emocije manifestuju na različite načine u zavisnosti od jezika kojim pričate. Ljudi koji žive na Tahitiju, na primjer, nemaju riječ koja označava tugu, kaže Linda Feldman Baret, neurolog na Northwestern unverzitetu u Bostonu, autor knjige „Kako se stvaraju emocije“.

„Kada su Tahićani u situaciji koju bi zapadnjaci opisali kao tužnu, oni se osjećaju bolesnim ili  umornim. Sve ovo je obuhvaćeno u izrazu „pe`ape`a“ koji se prevodi kao „brige““ kaže ona.

Foto: Canva

Tuga nije jedna od njihovih briga, umjesto toga njihov jezik je sofisticiraniji i precizniji. Tako, kada zapadnjak kaže da se osjeća tužno, Tahićanin će reći da se osjeća fizički bolesno, te će se zbog kognitivne disonance pojaviti i fizičke senzacije koje potvrđuju ovu izjavu.

U Gani postoji preko 50 jezika, što istraživanje definicije opraštanja čini jako nezgodnim procesom.

Isto se može reći i za opraštanje. Uzmimo Havaje kao primjer. Iako su dio Sjedinjenih Država oni predstavljaju izuzetak. Jedino kod njih bijelci nikada nisu bili većina i ostvaruju rezultat od 91 na indeksu kolektivizma (što je za 19 više od druge na ovoj listi).

„Na Havajima postoji izraz “ho’oponopono”, što u pojednostavljenom prevodu znači „Žao mi je, oprosti mi, volim te““ kaže Tuson. Kao ostale kolektivističke vrijednosti, ova jedinstvena izreka se uči od malih nogu na Havajima.

Foto: Canva

Slično tome Zulu jezik iz Južne Afrike sadrži izraz „ubuntu“, koji se grubo prevodi kao „pokazivanje humanosti prema drugima“. Na Sijera Leonu ljudi koriste „fambul tok“ što doslovno znači „porodična tema“ kako bi ponudili oprost drugima.

„Sve navedeno su konceptualizacije onoga što bi nazvali „duh opraštanja“ i vjerovatno nema ekvivalent u zapadnoj, individualističkoj, kulturi,“ kaže Tusant.

U Gani postoji preko 50 jezika, što istraživanje definicije opraštanja čini jako nezgodnim procesom. Anabela Osei-Tutu, profesor psihologije na univerzitetu u Gani, sprovela je studiju na svojim studentima na engleskom jeziku, ali je naišla na problem prevoda koncepta „opraštanja“-najbliži prevod predstavljao je kompletnu frazu.

Na Akan jeziku opraštanje se prevodi kao “bͻne fa kyɛ” ili “bͻne fa firi”. “Bͻne“ se može prevesti kao „pogrešno“ ili „uvreda“, dok „fa kyɛ” ili “fa firi” mogu da se prevedu kao „pustiti“ ili „oprostiti“ kaže Osei-Tutu. „Ipak postoje i drugi prevodi. „Firi“ može značiti i posuđivanje ili davanje nečega, dok „kyɛ” može značiti „poklanjanje.““

„Čim počnete sa ljudima pričati na njihovom maternjem jeziku dobićete detaljnija objašnjenja.“

Kao ostale afričke zemlje, Gana je pretežno kolektivistička kultura, sa snažnim uvjerenjima kada su u pitanju dob i pol. Smatra se normalnim da mlađa osoba oprosti starijoj, bez obzira na prestup, kako bi se održala društvena harmonija.

Od mladih ljudi se očekuje da sakriju svoju razdraženost situacijom. Slično tome, tolerancija je veća prema muškarcima. Kod parova, vjerovatnije je da će do opraštanja doći, kada osoba koja se izvinjava svoje verbalno izvinjenje prati gestovima kao što su: klečanje, klanjanje, sklapanje ruku i generalno prikazivanje submisivnog položaja.

„Nije dovoljno reći „žao mi je“, oni žele da vide koliko se loše osjećate kroz vaše ponašanje,“ kaže Osei-Tutu. „Ovo je njima jako bitno. Ako ste učinili nešto nažao vašem partneru i niste spremni da kleknete, to znači da vam nije žao.“

Kada ljudi naiđu na nepravdu, oni je gurnu pod tepih i tako promjene svoje emocionalno ponašanje prema osobi koja im je nepravdu načinila-Man Je Ho

Osei-Tutu kaže da postoje sličnosti sa drugim aspektima Ganjanske kulture, kao što su demonstracije tuge, koje su takođe propraćene kitnjastim gestovima.

Kineska kultura „nije baš navikla da koristi riječ opraštanje“ kaže Man Je Ho, bihejvioralni naučnik na univerzitetu u Hong Kongu. Prevedeno na mandarinski „kuānshù“ je dosta formalna fraza i odaje utisak da je počinjeni prestup bio značajan.

Ova fraza je povezana sa religijom, to je vrsta praštanja koja se poziva na praštanje božanstva i bilo bi poprilično neumjesno da je jedna osoba ponudi drugoj bez da prestup bude veoma značajan.

Postoji još jedan izraz koji se koristi u ovoj kulturi- „yuan liang“ koji bi mogli prevesti kao strpljenje. Uzimajući u obzir značaj održavanja društvene harmonije, ovaj oblik ophođenja bi značio da prestup jednostavno treba zaboraviti i ne spominjati. „Ljudi ne vole direktno govoriti o prestupima,“ kaže Ho. Ovaj oblik ponašanja je češći.

Foto: Canva

Strpljenje je obično povezano sa trivijalnim problemima kao što su kašnjenje ili aljkavost i občno znači da je uvrijeđena osoba spremna da ignoriše problem kako bi održala harmoniju. „Kada ljudi naiđu na nepravdu, oni je gurnu pod tepih i tako promjene svoje emocionalno ponašanje prema osobi koja im je nepravdu načinila,“ kaže Ho.

Postoji šansa za međukulturne prestupe, ako je u jednoj kulturi normalno ignorisati mali problem, dok se u drugoj preferira direktno rješavanje istog. Postavlja se pitanje kako bi nacije koje su kolonizovale zapad trebale da ponude izvinjenje starosjediocima. Kako kaže Franceska Dominelo sa MacQuarie univerziteta u Australiji, malo pažnje je pridavano odgovorima starosjedioca.

Dobra vijest je da na ličnom nivou vi možete da naučite kako da opraštate lakše. Kao i svaka druga vještina, „što više vremana posvetite vježbi, to ćete u njoj biti bolji“ kaže Tusant.

Najbolji način promovisanja ovih kvaliteta jeste „Reach“ intervencina (prisjeti se, osjeti empatiju, pokaži altruizam, posveti se i drži se opraštanja). Ova metoda pokazala je dobre rezultate i u zapadim i u istočnim kulturama, iako je dokazano da bolje funkcioniše među pripadnicima sličnih kultura.

Intervencija nas uči da proces opraštanja mora početi razumijevanjem zašto ste povrijeđeni i kako je druga osoba prouzrokovala tu bol. Da li je to bio zloban ili slučajan čin?

Ako je osoba imala zle namjere, da li ste učinili išta što bi ih naljutilo? Intervencija se zavšava posvećivanjem i svjesnim držanjem odluke: opraštanje nije nešto što uradite jednom. Možda je osoba dio vaše porodice ili vam je radni kolega, te ćete ih morati viđati i držati se odluke da ne pokrenete ponovo isti konflikt.

Tusant nas podstiče da otvoreno pričamo o praštanju, iako upozorava da je važno uzeti u obzir razlike među ljudima, bilo da one potiču iz kulture ili pogleda na svijet.

Ako su prednosti praštanja makar desetina od onoga što je prikazano u ovom tekstu, sigurno možemo pronaći vremena da svijet učinimo mjestom malo spremnijim da oprosti.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije