Marijana Šećibović je dekanesa jedine privatne Visoke škole za turizam i menadžment u Konjicu čija uža specijalnost je područje komunikologije. Iako rođena u Kraljevu, prije više od 10 godina se doselila u Bosnu i Hercegovinu sa željom da mijenja, pokreće, edukuje.
Za Lola magazin prof. Šećibović je otkrila sa kojim se sve problemima susretala kad je u pitanju njen biznis, šta je razočaralo, gdje griješimo kad je poslovna i krizna komunikacija u pitanju, a pretresle smo i neke ženske teme.
Ko je Marijana Šećibović u tri rečenice?
Teško je sebe opisati. Izuzetno stroga i zahtjevna prema sebi, mogu reći da sam žena koja sanja bolje društvo, sretnu decu, zadovoljne ljude, sigurnu i duboku starost. Borim se za emancipaciju žene jer kako kaže Simon de Bovoar „Žena se ne rađa, žena se postaje“.
Svoju karijeru ste započeli kao novinar, radili ste kao profesor u srednjim školama, a kasnije i u Institucijama Republike Srbije, kada ste i zašto shvatili da vaš poziv treba da bude edukacija mladih po pitanju komunikacije?
Tokom rada u srednjim školama suočila sam se sa nerazumijevanjem između roditelja i djece. To se obično pravda frazom „sukob generacija“. Najlakše je da se pozovemo na fraze, mnogo teže je suočiti se sa problemom. Teško je mladima otvoriti dijalog, stariji ne vole da im se suprotstavite mišljenjima. Pozivaju se na iskustva i znanje, i svaka priča se završiva pre nego i počne.
A onda, rad u Vladi Srbije je uočeni problem je samo potvrdio. Tek kada uđete u veliki sistem, suočite se sa svim problemima u komunikaciji. Na jednoj strani imate one koji misle da sve znaju i svako bi da bude najpametniji, a na drugoj strani se suočavate sa onima koji nemaju svoje mišljenje i komuniciraju ćutanjem. Gdje je puno šumova, komunikacija je loša. Politika je pravo mesto za komunikologe samo još da političare nateramo na učenje. Kada bi pristali na učenje, moji snovi bi se ostvarili.
Kao suosnivačica i dekanesa Visoke škole za turizam, možete li nam reći na kom nivou je komunikacija u današnja krizna vremena i šta je trebalo da radimo drugačije?
Ako bi trebalo da ocenim komunikaciju na skali od 1 do 5, bila bi to mršava dvojka. Na mnogo ispita smo pali u ovim kriznim vremenima. Pandemija, korupcija i nezaposlenost su naši imenitelji poslednjih godinu i po dana. Mi se bojimo ljudi od znanja, u kriznom stožeru/štabu tokom pandemije nismo imali komunikologa, stručnjaka za odnose s javnošću, nije bilo psihologa, sociologa… mnogo toga nije bilo, a ne da je trebalo, MORALO JE. A zbog čega je sve tako? Odgovor je jednostavan, oni koji odlučuju o našim životima ne žive sa nama. Njihova primanja su najveća u regiji i oni nemju problem nabavke lijekova, vitamina, oni ne razmišljaju kako stići do ljekara. Ne boje se za sebe i svoje najmilije. Jednom prilikom je moj dragi kolega prof.dr Besim Spahić dao pravu dijagnozu, divno je rekao „Oni prave prćije za sebe i svoje“. Oni žive na nekoj drugoj, nekoj svojoj planeti te ne mogu ni znati šta su realni problemi običnog čovjeka. U takvim okolnostima odvojenih svjetova ne postoji komunikacija. Kada je Nil Armstrong kročio na Mjesec izgovorio je legendarne riječi „Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo“. E kada se budu naši političari spustili na Zemlju i čuli (slušanje uslov dobre komunikacije) potrebe običnog čovjeka, počećemo da rješavamo naše probleme.
Mnogo toga nije dobro, ljudi od znanja su ključ rješavanja naših problema, ali ne njihovi ljudi od znanja već ljudi od istinskog znanja. Futurolog Gerd Leonhard, u intervju za Jutarnji list koliko prije nekoliko dana je rekao „Ne vraćamo se na normalno iz 2019, zaboravite na to!“ Ovo novo vrijeme je vrijeme humanizma, pa tek onda ekonomija. Ovo vrijeme sada već traži da se bavimo mogućim uzrocima, a ne posljedicama.
„Budućnost je u hiper saradnji, a ne u nadmetanju po svaku cijenu“
Gerd Leonhard
Osnov za saradnju su znanje i komunikacija. To treba da bude novi put Bosne i Hercegovine.
Vaša Visoka škola za turizam, ove godine obilježava 10 godina postojanja, možete li sumirati tu deceniju poslovanja, sa kavim ste se sve izazovima susretali i kako ste sa njima izlazili na kraj?
Kada smo pokrenuli projekat Visoke škole za turizam i menadžment Konjic nije nam palo na pamet da ćemo se suočiti sa svim problemima sa kojim se suočavamo od samog početka. Naša ideja je bila da napravimo jednu lijepu priču u Konjicu koja će biti mjesto okupljanja mladih ljudi, mjesto stvaranja novih ideja i projekata, koji će otvoriti nova radna mjesta i vratiti osmjeh na lice mladih ljudi.
Želja nam je bila da sa projektom Geoparka pozicioniramo Konjic i Bosnu i Hercegovinu na svjetsku mapu geoparkova. Međunarodnim konferencijama (dve konferencije o Bolonjskom procesu i konferencija „Vjerski turizam i teologija) koje smo organizovali želeli smo javnosti da skrenemo pažnju na ozbiljne probleme te dovođenjem svjetskih stručnjaka da čujemo mogućnosti mogućih rešenja. Na žalost, naši napori i želje nisu ispunili očekivanja, a očekivanja su bila zainteresovati mlade ljude za obrazovanje. Mi smo jedna atipična privatna visokoškolska institucija. Prolaznost na fakultetu je oko 59%, ali naši studenti se ne žale zbog toga. Studentske ankete su pozitivne, ali javnost je očito mišljenja da turizam ne treba studirati. U našim glavama još uvek stanuje misao da se novcem sve kupuje, tako da se novcem i turisti kupuju. Dovoljno je imati novca i baviti se ugostiteljstvom i turizmom. A to nije tako.
Opstali smo zahvaljujući svojoj upornosti jer vjerujemo u svoj projekat, u svoju ideju. Vjerujemo u sebe, da ono što radimo radimo dobro, a ono čemu težimo, težimo otvorenog i iskrenog srca.
Jedna od vaših misli jeste i „Čitav moj život je neka vrsta izbora, žudnje za slobodom i potreba za avanturom“. Da li se kao avantura može okarakterisati vođenje sopstvenog biznisa u BiH, pomijeranje granica kad je poslovanje u pitanju?
Divno pitanje, hvala Vam na njemu. Rekla bih da je avantura živjeti u Bosni i Hercegovini, a nestranački voditi ovako jedan ozbiljan projekat, to vam je kao najekstremniji rijaliti „Surviror“. Nema luksuza, samo iskonska borba za preživljavanjem. Zamislite da doživljavate brodolom i da ste okruženi zmijama, pacovima, nigde hrane oko vas, monsunske kiše ne prestaju. Prava slika za one koji ne pripadaju ni jednoj političkoj stranci a žele da pošteno rade svoj posao.
Kakva je budućnost BiH kad su u pitanju mladi potencijali?
Hm…znam kako mlade ostaviti u zemlji ali pošto se ne pitam i ne verujem da će se ovde nešto promjeniti, ne vjerujem u neku svijetlu budućnost iako Bosna i Hercegovina ima potencijala koje malo koja zemlja u okruženju ima. Nama su potrebne korjenite promene. Historijski i ratni narativi treba da prestanu što ne znači da treba zaboraviti prošlost. Niti treba, niti se prošlost može zaboraviti, ali mi treba da nastavimo dalje i da reformišemo obrazovni sistem. U obrazovnom sistemu je ključ uspjeha, kao što je i u obrazovnom sistemu ključ svih naših problema.
Pokrenuli ste i projekat „Sarajevska škola poslovnih vještina“, možete li nam reći kako stojimo sa poslovnom komunikacijom i šta nam najviše nedostaje kad je ista u pitanju?
Projekat Sarajevske škole poslovnih vještina je nastao kao uvid u probleme u poslovnoj komunikaciji. Istina je da ne znamo kako se pišu mejlovi, da ne znamo kako se pišu poslovna pisma, da ne znamo kako se prezentuje, da ne znamo da pregovaramo, a kada je poslovni bon-ton u pitanju tu smo negde na 1+. U velikim sistemima kao što su Merkator, Konzum, Porshe, Mercedes, tih problema nemate, tamo se neko bavi ljudskim resursima. A kod nas u našem poslovnom svijetu, rijetke su institucije koje žele da ulažu u svoje ljude. Svima je poznata Bledska poslovna škola u Sloveniji, u Srbiji je Mokrogorksa škola, škola menadžmenta, za obe škole postoji veliko interesovanje unutar svojih država, a kod nas…“ma šta će nama poslovne veštine, mi sve znamo“. To su ti olako donijeti zaključci, a sa druge strane, strana nam je misao ulaganja u ljudske resurse. Sebični smo i ne razmišljamo da nam taj drugi treba, da ne možemo sve sami.
Koliko prava/loša komunikacija može uticati na sam biznis, način poslovanja, na kraju krajeva i na uspjeh?
Loša komunikacija je jako opasna u poslovnom svetu. Nisam sigurna da se razmišlja o poslatim porukama, informacijama, govorom tela govorimo o sebi, svojoj kompaniji, svom poslu.
Da li je u današnje vrijeme teško biti žena koja se bavi sopstvenim biznisom? Da li je danas teže biti žena nego što je prije bilo i zašto?
U patrijahalnom društvu je izuzetno teško ženama da se bave svojim biznisima. Ženi je mesto u kući, ženi je mesto da rađa i vaspitava, a ne da se pita i donosi odluke. To je naša zbilja. Praviti to poređenje nije jednostavno. Danas imamo Internet, dostupne infomacije, živimo u globalnom selu i nameću nam se globalni problemi, živimo ih. Nekada smo imali svoju kuću u kojoj se znao red – imali smo odličan obrazovni sistem, vrhunske ljekare, inžinjere, radile su fabrike, ljudi su išli dva puta godišnje na odmore. Polazne osnove su drugačije, čak ni površno nije moguće porediti. Ono što je za mene bilo ljepše jeste moda, žena je baš bila žena. Ženstvena, ljupka, od stila. Danas su sve cure iste. Kao što vidite, polazne osnove su drugačije i svako poređenje je izuzetno teško.
