KarijeraLjudski odnosinajnovijeŽivot

Šta se desi kada stalno radimo ono što bismo „trebali”, a ne ono što želimo?

Potrošila sam 95% svog života radeći ono što bih trebala.

Radeći stvari zbog osjećaja obaveze ili odgovornosti bez da razmislim da li te stvari meni donose lično zadovoljstvo.

Prevela: Maja Dropić

elephantjournal.com

Privatno i poslovno, poznato je da sam pouzdana i odgovorna. Ako vam sa bilo čime treba pomoć – samo pitajte Eni!

Kada sam radila u firmi, govorila sam DA. Da druženjima. Da putovanjima dugim nekoliko mjeseci. Da projektima, prezentacijama. Da klijentima.

Kući sam takođe davala sve od sebe. Da kućnim projektima. Volonterskim dužnostima. Sportskim aktivnostima. Obavezama. Kućnim poslovima.

Izgovaranje riječi DA me pratilo i u moju novu karijeru. Svaki put kada bi neko rekao „Ti bi trebala da uradiš ovo,” ja sam to uradila. Čitavi programi su nastali od „trebalo bi”.

Ne znam kada je to tačno počelo, ali nekada davno sam prestala sam obraćati pažnju na svoje želje i dala sam prioritet onome što bi „trebalo”.

Znate li šta se desi kada stalno stavljamo stvari koje bi trebalo uraditi ispred želja?

Hodamo okolo stalno iscrpljeni. Čak i kada dođemo do naših želja, one nam ne donose radost i ne ispunjavaju nas kao što smo očekivali. Toliko smo umorni od svih stvari koje smo trebali uraditi da se stvari koje smo željeli na kraju čine kao još jedna obaveza na našem spisku.

Kada pomislim na sve stvari koje sam radila proteklih godina samo zato što sam osjećala da je tako trebalo, zavrti mi se u glavi. Počela sam svakodnevno piti jer mi je šef rekao da tako treba. To zvuči suludo, čak i meni.

Nisam željela da pijem. Bila sam srećna i bez toga, ali su mi rekli da trebam kako bih napredovala u karijeri. Dogovori se dešavaju u baru!

Trebala bih prihvatiti tu promociju na poslu, čak i ako sam već shvatila da nisam osoba za život u gradu. Zbog života u Bruklinu sam čeznula za osamljenom kućicom na vrhu planine u kojoj sam živjela kao mala u Koloradu. Da, prihvatila sam unaprijeđenje zbog koje sam se preselila u London jer je to tako trebalo uraditi.

Vrijeme je prolazilo, godina za godinom, a ja sam nastavila raditi to što je trebalo. Ne kažem da mi ništa od toga nije donijelo radost i sreću, ali sam se osjećala kao da moj rezervoar nikada nije pun. Bila sam osoba koja je išla do goriva na rezervi. Svaki put bih sipala taman dovoljno goriva sa moje pumpe želja kako bih došla do kuće. Lampica za prazan rezervoar je stalno svijetlila, a ja sam je ignorisala.

Nakon što sam ovo saznanje podijelila sa svojim mentorom, on mi je dao zadatak da napravim spisak svojih aktivnosti – privatno i poslovno – i da napišem da li mi one daju snagu ili me iscrpljuju. Cilj je bio da provodim 80% vremena radeći aktivnosti koje mi daju snagu, a ne koje me iscrpljuju.

Prvi put kada sam radila ovu vježbu, rezultat mi je bio 90/10 … u pogrešnom smjeru.

To mi je otvorilo oči.

Propovijedala sam ljubav prema sebi, saosjećanje prema sebi, svjesnost, dostojanstvo, a još uvijek sam se držala loših navika i uvjerenja zbog kojih sam godinama pila. Da li je bilo bitno to što više nisam pila, ako sam se opet vukla na dno na druge načine?

Da, bilo je bitno. Da sam još uvijek pila i negativno se odnosila prema sebi, osjećala krivicu i sram koji je išao uz to, vjerovatno bih si usula čašu, provela sat vremena nervirajući se i odlučila da ne postoji ništa što mogu da uradim da bih promijenila svoju situaciju.

Izbjegavanje je bilo moj mehanizam odbrane tada. Ali sada više nije.

Svjesnost nije moja super moć. Ako nam daje snagu kada radimo ono što želimo, ima smisla to da ne samo da ćemo biti srećniji kada eliminišemo većinu onoga što bi trebali, već ćemo biti i produktivniji i imaćemo veći uticaj na naše poslove, privatne živote i zajednice u kojima živimo.

Ne trebamo da izbjegavamo naše dužnosti – nego da dovedemo naše talente do maksimuma. Kada radimo stvari samo zbog osjećaja odgovornosti, ne dobijemo isti rezultat kao kada to radimo iz strasti.

Uvijek će postojati neke neizbježne stvari koje trebamo uraditi: to je tako, ali one ne trebaju da diktiraju veći dio naših života.

Sada kada sam bila svjesna da sam energiju trošila na pogrešne stvari, mogla sam uraditi nešto povodom toga. Trebalo mi je gotovo godinu dana, ali sada mogu reći da sam prestala raditi ono što trebam i počela raditi ono što želim.

Još uvijek čuvam taj spisak i razmatram ga prije nego što se upustim u nešto. Da li sam ja osoba za taj posao? Da li pristajem da ja ili moje dijete radimo neku aktivnost jer mi to želimo ili zato što mislim da bismo mi to trebali?

Jednostavna pitanja, ali su ona korijenito promijenila moj život, moju sreću i moje doprinose svijetu.

Kako bi vaš spisak izgledao? Da li živite život kako biste „trebali” ili vam vaše želje daju snagu?

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije