KulturaLjudiMjestanajnovijePojave

Junak bez lica

Fedor Marjanović rođen je 1990. godine u Banjoj Luci.

Po osnovnom zanimanju je kolekcionar beskorisnih diploma, a po životnom pozivu vječiti student, čitalac i pisac.

Milanka Blagojevic

U Banjoj Luci je diplomirao na Odsjeku za srpski jezik i književnost, a nakon toga je završio dva master studija iz književnosti, u Novom Sadu i Banjoj Luci.

Do sada je objavio nekoliko naučnih radova iz oblasti nauke o književnosti, a svoju kratku priču „Između guje i trna“ objavio je u Književnim novinama 2016. godine.

Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Njegova priča „Nepoznati“ ušla je u izbor Priče iz komšiluka 3, priča „Junak bez lica“ je ušla u uži izbor festivala West Herzegovina Fest, a pripovijetka „Lubenica“ je objavljena u zborniku „Pismo za Estebana i druge priče“.

U toku 2020. godine dobija prva priznanja za svoj rad. Pripovijetka „Kerber“ je osvojila prvu nagradu konkursa „Zija Dizdarević“. Priča „Junak bez lica“ dobila je pohvalu Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero“. Za priču „Pokrov“ je dobio plaketu „Slavko Jungić Jesej“.

  1. Tvoja prva knjiga, zbirka priča Junak bez lica izašla je ovih dana pod okriljem izdavačke kuće Imprimatur. Ipak, ti si čitalačkoj publici poznat od ranije, uglavnom preko književnih konkursa na kojima su tvoje priče dobro prolazile i samim tim postale dostupne široj publici. Možeš li nam nešto više reći o svojim spisateljskim počecima?

Iskren da budem, ne znam koliku su pažnju privukle moje priče, jer se tek odnedavno aktivnije bavim pisanjem, ali bilo mi je veoma drago kada sam vidio koliko me je ljudi podržalo i koliko se njih radovalo mojoj objavljenoj knjizi.

Naravno, svaki početak je težak i sada kada bi me neko pitao kako sam uopšte došao do toga da mi knjiga bude objavljena ne bih znao odgovoriti. Ponekad mi se čini kao da je nečija tuđa knjiga izašla, a ne moja. Ali generalno, pisanje doživljavam kao jedan put samopreispitivanja gdje se svaka riječ i svaki postupak važe i mjeri, a na kraju nikada ne možete biti potpuno zadovoljni.

  1. Kratka priča je veoma zahtjevna forma, otkud kratka priča, pronalaziš li se u potpunosti u toj formi ili ipak težiš i malo opširnijem izražavanju s obzirom da su i tvoje priče malo duže ?

Generalno, volim prozu i volim priču kao priču, bilo da je u dužoj ili kraćoj formi. Kratka priča jeste zahtjevna jer u njoj moraš biti precizan i koncentrisan, u malom prostoru mora se reći sve. Ipak njena prednost u odnosu na roman je ta što se brže piše.

Meni prilikom pisanja treba dosta vremena, jer volim da istražujem o temi o kojoj pišem i uvijek premjeravam što sam napisao. Često pitam i ljude kojima vjerujem za sugestije i to mi nije nimalo problematično. Između ostalog, to je radio i Tomas Man.

Zato priče traže više fokusa, ali manje oduzmu vremena, dok roman kada pišete, pišete samo to dok ne završite. Ja imam već napisan jedan roman, zato mi je bilo osvježenje da mogu da se posvetim većem broju tema. A što se dužine priča tiče, one variraju. Postoje neke koje su poprilično duge, dok su neke veoma kratke. Sve zavisi od teme i forme koja joj odgovara.

  1. Možeš li nam reći malo više o samoj zbirci, koje su to teme koje su te najviše inspirisale za priče ?

Generalno, teme ovih pripovjedaka su tematski veoma različite. Ono što bih izdvojio kao karakterističnost svih njih jeste njihova „drugačijost“, što je napisala moja urednica Tanja Stupar Trifunović. To ne znači da je u njima napisano nešto što niko do sada nije napisao.

To zapravo znači da volim teme koje su na granici realnog i čudnog. Sam volim takva maštovita djela kao što su Sto godina samoće i Majstor i Margarita. Kod njih me privlači sloboda maštanja, koja je opet bazirana na nečem realnom. Naravno, ja sam daleko od Markesa i Bulgakova, ali i sam volim da stvaram tu vrstu iščašene stvarnosti.

Čitaoci i čitateljke Lole mogli su pročitati jednu priču u kojoj žena razgovara na telefon sa svojom mrtvom majkom. Tu je priča dovedena do granice fantastičnog u tom smislu da ostaje mogućnost da je taj razgovor halucinacija junakinje.

Sa druge strane u priči „Dim“ junakinja gleda sudbinu iz dima cigarete, a u „Pokojnikovoj majci“ žena odgaja svog mrtvog sina i uspijeva u tome. To su priče u kojima je malo pređena granica realnosti, ali ono što mi je važno jeste da čak i kada se pređe, svijet same priče ostane ubjedljiv.

  1. Zbirka Junak bez lica podijeljena je u četiri ciklusa Junaci bez lica, Crvene oči, Lubenica se ne jede ljeti, Sreća. Da li postoji neka nit koja spaja ove cikluse ili su tematski i stilski različite?

Četiri ciklusa jesu posebne cjeline koje su povezane stilski ili tematski. U ciklusu Junak bez lica se nalaze pseudoistorijske priče, bilo da su junaci stvarne istorijske ličnosti, poput Tolstoja i Beatriče Čenči, ili potpuno izmišljeni, ali smješteni u prostor neke domaštane istorije kao u priči Dim.

U Crvenim očima pojavljuje se lajtmotiv očiju koje isijavaju crveno svjetlo, što može da označava požudu, mržnju ili strah. U ciklusu Lubenica se ne jede ljeti glavna tema je odnos majki i djece i to kako ta ljubav može da bude divna i traumatična. Sreća predstavlja normalne ljude u neobičnim okolnostima.

Tu mi je draga priča koju sam posvetio svojoj prijateljici Sandri Dukić. Kao junakinja priče Sandra Dukić protiv Sandre Dukić ona se susreće sa samom sobom i počinje se svađati. A naslovna priča posljednjeg ciklusa je u žanru naučne fantastike, iako sam se tu trudio da opišem jednu prizemnu priču čovjeka koji živi u svijetu u kojem se nesreća smatra bolešću.

Generalno, priče su tematski i stilski veoma eklektične. Ono što ih povezuje jeste upravo taj motiv naznačen u naslovu knjige. Svi moji junaci su na neki način obezličeni, bilo da su žrtve društva u kojem žive, svojih porodica ili sebe samih, ali paralelno, oni se bore za očuvanje svog lika.

Nekad je ta borba uspješna, nekad bezuspješna, a nekada dovodi do strašnih posljedica. I sada kada ih gledam ujedinjene među koricama knjige, shvatam koliko su mi svi dragi, iako sam često bio okrutan prema njima.

  1. Rekla bih da ništa novo nema pod suncem a tako ni u umjetnosti ali ipak tvoje priče se dosta razlikuju od uobičajenih tema na koje nailazimo u književnosti. Uočljivi su motivi fantastike, oblik spekulativne fikcije koja se odigrava u realnom životu. Odakle crpiš inspiraciju za to?

Hvala ti za kompliment. Kao što sam rekao, volim tu izmještenost iz stvarnosti. Ona je na neki način bolje opisuje, iako postoje priče poput Političke karijere pjesnika Aleksandra Maksimovića, koja je na prvi pogled realistična. Inspiracija je razna. Ja volim da čitam i često se bolje snalazim u svijetu književnog djela nego u stvarnom.

I volim djela koja me inspirišu na maštanje. Često kažem da kada ne znam o čemu da pišem čitam Markesa, a kada ne znam kako da pišem čitam Borhesa. Priča Junak bez lica je nastala kao rezultat mog čitanja Tolstoja, gdje se ruskom piscu u kupeu pojavljuje stranac u obliku sjene, koji je zapravo lik iz njegovog romana Ana Karenjina.

Sa druge strane, inspiracija može da bude i neka najobičnija glupost. Npr. za pripovijetku Dim sam dobio ideju kada sam jednom pušio i vidio kako se dim cigarete uvlači u zgradu i pomislio kako bi bilo zanimljivo da se iz njega može gledati sudbina. Moja mama se jednom probudila iz sna i dozivala baku, koja je umrla prije deset godina. Tako je nastala ideja za Telefonski razgovor. Ipak, važno je da ta „glupost“ bude inicijator nekih mnogo važnijih tema.

  1. Banjalučka književna scena je u posljednjih nekoliko godina zaživjela. Naročito je primjetno pojavljivanje mlađih pisaca koji postaju prepoznatljivi i u cijelom regionu. Pored toga tu je i književni festival Imperativ, jedan od najznačajnih kulturnih događaja na ovim prostorima. Možeš li nam reći koliko si ti zadovoljan samom situacijom u književnosti i kulturi uopšte?

To je tačno da se književna scena razvija i da postoje mnoge ličnosti koji su postale značajna imena i šire od Banjaluke, što mi je drago, jer sam nekako uvijek ovaj grad doživljavao kao okolinu koja jede ljude. Ako si važan, važan si samo u Banjaluci i nigdje drugdje.

Tu je Tanja Stupar Trifunović, koja je već veteran. Vladana Perlić je postala veoma popularna. Lana Bastašić je odavno nadrasla Banjaluku. Tu je takođe sjajna pjesnikinja Mihaela Šumić, koja je veoma stidljiva, ali za koju se nadam da će se ubrzo pročuti i da će više ljudi znati za njen rad. Postoji i dotična Milanka Blagojević.

Osim ove liste žena, tu je i Danijel Gatarić, koji je veoma talentovan. Dakle, književnost postoji, piše se, pomalo i čita. Napredak je prisutan i to jeste znak promjena na bolje, ako ništa barem minijaturnih. Problem je prije svega u novcu.

Naravno, kapitalističko društvo u kojem živimo postavilo je novac kao glavni cilj svega, a ne kao sredstvo. Istina je da je on i jedno i drugo. Sredstvo do kojeg se vrlo teško dolazi i koje stoga postaje cilj. I sama znaš da se od pisanja kod nas ne može puno zaraditi i da se stoga od ove „profesije“ ne može živjeti.

To je stanje sa cjelokupnom kulturom. U našem društvu ona se smatra zadnjom rupom na svirali i tužno mi je da vidim da su ljudi koji bi trebalo najviše da se pitaju o kulturi, osobe koje imaju izopačenu sliku o tome šta je to zapravo.

  1. Zašto pišeš?

Svi koju pišu znaju kako pisanje može da bude mučenje. Ipak, na neki način, svaki posao predstavlja određenu vrstu mučenja, jer predstavlja obavezu i ograničava prostor naše slobode. Pisanje je jedina vrsta mučenja u kojoj se vidim do kraja života.

  1. Čitaš li Lolu, možda krišom?

Čitam, i to ne krišom. Pogotovo priče jedne dotične Milanke Blagojević.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije