Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Anđela Panić: Preko kilometara grlim ti svaku manu

Možda smo sami krivci što sopstvenu sreću tražimo čitajući tuđe.

Ja vam opisujem svoju, najveću, onu koja ide, dolazi i uzburkava rijeke u očima.

Piše: Anđela Panić Redakcija

Mislim da je to odlaženje i vraćanje meni čini konstantnom, beskrajnom. Živim taj osjećaj već dvije godine. Da, daljina mi je pruža i uzima.

On pakovanjem svojih kofera odvlači od mene poljubac i dodir, i ostavlja me sa saznanjem da ću kroz mjesec/dva opet osjetiti njegov parfem, tri dana malo tuge nakon težeg pozdrava i misli da će brzo proći, da sam previše slaba na nekog tako jakog.

Zahvalnost prolaznosti vremena mogu iskazati samo u tim danima naše razdvojenosti, inače me rok trajanja svega uvijek plaši. Mogla bih vam satima pričati o onim drugim usputnim srećama koje nikad neću podcijeniti kao vrijednosti u mom životu, ali uz pojam razigranosti srca uvijek prvo vežem dane mog i njegovog spajanja nakon vremena primorane distanciranosti.

U opisu čovjeka stoji da se oslanja na frazu da poslije kiše dođe duga. Utjeha, obećanje i nada u četiri riječi. Samo me rastuži to što uvijek te kiše traju duže ili se pretvore u oluje, dok duga putuje svijetom u petoj brzini. Valjda žuri da se svima osmjehne.

Nego, da se ja vratim mom suncu. Ode, pa to traje, pa se naviknemo, pa onda i prestanem da brojim dane, ali u konačnici kada mi kaže „stigao sam u Banja Luku“, duša uvijek isto zagolica.

Momenat koji umjesto da blijedi kroz svoje učestalo ponavljanje, opire se, uprkos identičnosti iz susreta u susret i djeluje svaki put sve jače i jače. Ne, ne želim da ova sreća traje dovijeka, sanjam o nekoj dugoročnijoj, o nekom sastanku bez najave rastanka.

Meni je granica otela njega i počastila srećom proizašlom iz nedostatka i želje za njim. Zato mi i jeste ona najdraža, jer nije slučajna i jer se i za nju borim, čekajući. Čvrstina zagrljaja nakon tog čekanja jednači se sa svim poljupcima koje smo propustili u periodu dok nas je dijelilo 302 kilometara.

Vjerujem u njega, sebe i „repeat“ uzburkanosti serotonina. Sanjam o ostalim životnim euforijama ali i tugama koje bi podijelili. Bezgranično bih se vezala za tu ljubav malim prstom moje čvrste ljevice, da se moja lojalnost nikada ne dovede u pitanje. Razumno je, što sreće koje se dugo vuku do vrata naših života najviše i vole.

U trenucima overthinkinga i manjka strpljenja hranim se projektovanjem svoje željene sudbine u mislima. Jasno je da ja u svojoj statičnosti življenja na jednom mjestu teže podnosim privremenu virtuelnu ljubav. Njega ne drži mjesto, u tom kretanju monotonija podliježe dinamičnosti, pri čemu se osjetljive misli skrenu. Tako smo podešeni.

A u međuvremenu posjećujem mjesta koja mi mirišu na sve naše smjehove, rasprave, tišine i poglede.

Bilo kako bilo, nakon dugoočekivanog susreta, shvatim da to sve vrijedi takvog drhtaja u grudima. Neka se ceste isprepliću, i neka ga svaka vodi meni, nama. U inat razumu mislim o nama za buduća vremena o sretnom kraju našeg vezivanja.

P.S. Preko kilometara grlim ti svaku manu.

Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije