Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Irena Kovačević: Pitaju me zašto još uvijek živim sama, bez ljubavi?

Znaš prijatelju, putovala sam svijetom, otkrivala nove renesansne, moderne, barokne i klasične gradove.

Piše: Redakcija

Irena Kovačevič

Foto: Canva

 

Istraživala sam historiju umjetnosti nadahnutu ljubavima pjesnika, slikara i kipara.

Sunčala sam se na pjeskovitim, kamenim, modrim i smaragdnim plažama.

Kupala se zrakama Sunca koje su na svakom čošku drugačije sjajile i pojile moju dušu umjetnika.

I tako, vraćajući se u avlije sa koferima punih sjećanja, presretali su me mnogi i pitali me ista, identična, bezlična pitanja zbog kojih sam bila sigurna, da u ovom svijetu, gdje obitavamo svi zajedno, počinjemo ličiti jedni na druge i negdje na tom putu izgubimo pečat autentičnosti, ekscentričnosti i originalnosti.

Pogledam im osmijehe, isprazne i bez trunke emocije, vještačke, a tek suze i riječi slatke dobrodošlice, kao da su iz istog para očiju pale preko usana.

Možda, istini za volju, ne bih to ni primjetila da nisam od prvih stopa u staze utkivala nove niti i perle koje su rasle sa mnom i pretvorile me u biće svjesno viših vrijednosti. Biće koje živi umjetnost, svaki uzdah mi je stih, a svaka riječ pjesma, ali ona iskrena, što je posvećena samo jednoj duši, u kojoj tražim mir, a na putu do nje dotakne još bezbroj duša koje žive kao i ja i dušu umjetnost.

Dragi prijatelju, zar nije ljepše biti i postojati kao nečiji otpjevani stih, oslikani kontrast boja na platnu, živjeti u muzeju kao Mona Liza, u biblioteci pričati ljubavnu romansu novim, mladim dječacima i djevojčicama, kao Romeo i Julija.

Zar nije ljepše slušati mirakul opere u art deco dvorani, okupanoj libretima teatarskih orkestara.

Živjeti umjetnost sinonim je za biti slobodan, imati nadu i vjeru da će se ideje i imaginacije koje lutaju našim nutrinama otkriti i u očima zaljubljenika kulture i lijepoga, zapaliti plamen kojim će pronaći plamen u očima srodne duše, koja će postati njihova inspiracija.

Pitaju me sitni ljudi zašto putujući, ostavljajući trag svud po svijetu još uvijek živim sama, bez ljubavi, a ja im kažem znaš šta prijatelju ?

Ja sam ljubav i ja živim ljubav dok me ne pronađe moj pjesnik u čijim ću stihovima da postanem muza i nimfa, ali da ostanem i inkognito i da moje misterije, neistražene dubine talasa, tišine mojih njedara, sačuva za sebe, daleko od tuđih pogleda.

Umjetnost je čistoća koja cijeli svijet boji svojim bojama ljubavi, a trebaš joj biti drug da bi dala kist i tebi, pa da svoj svijet obojiš u svoje boje ljubavi.

Govoriti autonomnim jezikom stvaralaštva, svojstvenom sebi i volumenima estetike koja piše na samo vašem epitafu ekspresije.

Moj prijatelju, davno sam naučila da živjeti u dva svijeta znači ne biti svoj, ogoliti se pred jednim i pred drugim ili ostati vječna misterija koja nikad vrata nijednog svijeta neće otvoriti.

Odabrala sam svoj univerzum, film u kojem glavni akter sam, a nosi me priča ispripovijedana perom ljubavi i mira, uz note džeza i bluza, rocka i retro zvuka.

Filmsko platno koje oslikava ravnoteže mojih težnji, želja i čežnji sa stvarnošću u snu koji se nastavlja.

Zaželjela sam prijatelju, pobjeći daleko od ispranih pogleda, bez emocija, strasti i ljudskosti, bez želje za kulturom.

Poželjela sam pobjeći od grada u kojem umire pozorište, na vratima muzeja vise katanci, a gdje ljudi postaju zaljubljenici u tuđe živote, dok se njihovi ruše oko njih, a da nisu ni svjesni.

Zato prijatelju moj, plešem koracima baleta, čitajući ruske klasike književnosti daleko od ovog svijeta u kojem ne pripadam i koji ne pripada meni.

Putovat ću, istraživat ću, učiti i proživjeti ljepote umjetnosti iznjedrene iz najvećih ljubavnih priča, koje su zatekle historiju i učinile je ljepšom, dok na putevima svijeta ne pronađem sebe.

Kada pronađem sebe, moja inspiracija, dječak mojih snova postat će stvarnost i uzeti me za ruku i odvesti u nove misterije.

I neka me vodi prijatelju, prepuštam se jer sve dok ću koračati ulicama akva marina, smaragda, rubina i safira koji se presijavaju sa vitraža i mozaika, moje srce bit će ispunjeno.

Cvjetat će ružičnjaci moje duše, a talasi moždanih vijuga stvarat će nove rime i tišine koje će se roditi na hartijama srećnih trenutaka.

Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije