DogađajiLjudiMjestanajnovijePojave

Reci da ili kupi svoje stvari i idi odavde

Ambiciozna, mlada, željna znanja i iskustva počinjem s prvom studentskom praksom već na drugom semestru prve studijske godine žurnalistike.

Redakcija

karike.ba

Neću vas lagati i pričati kako je bilo teško balansirati posao i fakultet jer ja to nisam osjećala, s lakoćom sam čitala materijale potrebne za pripremanje ispita, te iste polagala.

Tokom praktičnih vježbi sam briljirala, jer sam sve ono što je trebalo da tada radimo prvi put ja već radila kao praktikant na televiziji. Bila sam okružena mladim i jednako uspješnim (ili čak uspješnijim) kolegama, i između nas je uvijek vladala atmosfera takmičarskog karaktera.

Ko će prvi preći iz revijalnog programa u informativni, ko će se prvi baviti istraživanjima, ko će objaviti prvi članak, ko se pojaviti kao zaštitno lice televizije…

Mjeseci su prolazili, moj status praktikantice-volonterke nije se mijenjao, te sam odlučila da završim angažman na televiziji. Bez mnogo priče, tadašnji direktori su mi objasnili da mi ne mogu ponuditi ugovor i da, ako želim da izrastem u profesionalca, trebam nastaviti volontirati do nekih boljih vremena.

Ovakav tretman nisam mogla prihvatiti, jer sam tokom druge godine angažmana radila gotovo puno radno vrijeme. Teška srca napuštam radno mjesto i ponovo postajem samo student.

Ponuda od fakulteta

Dosada, panika i takmičarski duh nisu mi dali da dugo mirujem, te sam prihvatila praksu koju nam je ponudio Fakultet. Radilo se o plaćenoj praksi u (pazite sada) trajanju od 2 sedmice, ali u mojoj glavi je to bilo bolje od beskrajnog slobodnog vremena.

Aplikacija, motivacijsko pismo i intervju, povratak na posao, ali ovoga puta kao dio informativnog programa. Sreća, uzbuđenje, učenje, brzina i stres obilježili su nekoliko prvih dana radnog angažmana.

Posljednji dan prakse bila sam pozvana kod izvršnog producenta na razgovor i tom prilikom mi je ponuđen trajni angažman. Mojoj sreći nije bilo kraja.

Urednik politika

Ono što je ovdje neophodno napomenuti, a čega ja u tim trenucima nisam bila svjesna, je da svaka od mojih pet urednica pripada jednoj političkoj partiji, te se televizija ne finansira od pretplate nego od podrške Vlade Kantona.

Direktor televizije je uvijek iz vladajuće strukture i svaka promjena u Vladi donosi promjene na radnom mjestu. Na radnom mjestu učim i rastem svakodnevno, dnevnike počinjemo otvarati mojim prilozima, ljudi prepoznaju moj glas i moje djelo. Uživam. Svaki dan je novi izazov.

Prvi lokalni izbori, moje prvo javljanje uživo, trema i uzbuđenje, sreća jer sam bila dobra, jer sam na glasačkom mjestu naišla na nepravilnost i o tome izvijestila onako kako treba – objektivno i nepristrasno. Umor na kraju radnog dana i praćenje rezultata izbora, zabrinuta lica kolega, poneko odmahivanje glavom uz kutije ispušenih cigareta. Konfuzija i odlazak na spavanje.

U nekoliko narednih dana načula sam razna govorkanja po hodnicima, ali nisam obraćala previše pažnje na to, jer me nije doticalo (barem sam ja tako mislila). Posao se odvijao normalno, bez većih promjena, osim činjenica da je urednica A bila glavna tri puta sedmično, dok je urednica B bila na suspenziji, a urednice C i D su se došaptavale dok su zajedno s nama išle na teren.

Dolazak novog direktora

Dan po dan, sedmica, pa mjesec, i u redakciju stiže vijest da dolazi novi direktor. Kako i zašto pitam kolege, ali niko ništa ne govori. Dolaskom novog direktora nastupaju brojne promjene, mijenjaju se titule i redakcije, no mene niko ne dira ili barem ja tako mislim.

Dana koji ćemo, za stilski efekt, nazvati Danom D, odlazim na teren i otkrivam shemu pranja novca u jednoj od Općina – izvori, dokazi, izjave, imam sve. Dok se vozimo nazad u redakciju razmišljam kako će ovo biti prilog koji će me konačno pomjeriti iz studentskih krugova u profesionalne.

U redakciji tiho pripremam sve: tekst, isječke, izjave i nakon nekoliko sati mukotrpnog rada šaljem urednici na odobrenje. Tačno 7 minuta nakon slanja teksta moje ime odzvanja redakcijom, ulazim u kancelariju, njene oči su uprte u mene i upućuje mi samo jedno pitanje: „Pa dobro, da li si ti normalna?“

Nakon petnaestominutne rasprave o tome zašto takav prilog ne može ugledati svjetlo dana, te brojnih uvreda upućenih meni, sa suzama u očima napuštam redakciju i pristajem na to da ona modificira prilog, ali uz zahtjev da se na isti ne potpisuje moje ime. Odlazim kući shrvanog ega i s morem pitanja u mojoj, tada još uvijek naivnoj glavi.

Poziv generalnog direktora

Naredni dan nakon povratka s terena upućen mi je poziv generalnog direktora. Odlazim.

On: „Čujem da se ti želiš baviti istraživačkim novinarstvom?“

Ja: „Da, to je tačno.“

On: „Može, ali ne ovako.“

Ja: „Dobro, recite mi šta sam pogriješila da ispravim naredni put.“

On: „Pa može istraživačko novinarstvo, ali ne protiv naših, nego protiv njihovih.“

Ja: „Plašim se da ne razumijem o čemu Vi to pričate?!“

On: „Znao sam ja da si ti došla za vrijeme vladavine direktora X, ali nisam znao da pripadaš njegovoj stranci.“

Ja: „Gospodine, ja sam došla putem prakse koju nudi fakultet. Kao svaki pravi novinar, ja sam politički nepristrasna kako bih mogla služiti javnosti.“

On: „Želiš da kažeš da nisi sa njima? Zašto onda blatiš naše? Ako stvarno nisi sa njima, učlani se kod nas.“

Ja: „Gospodine, hvala Vam na ponudi, ali biram da budem nepristrasna i u službi javnosti.“

On: „Ti misliš da je ovo nešto što možeš prihvatiti ili odbiti?“

Ja: „Naravno, sloboda izbora.“

On: „Reci da ili kupi svoje stvari i idi odavde!“

Nakon što sam u stotinkama sekunde pregledala cijeli film ponovo i uvidjela da mi se neće ustupiti moje pravo na slobodu izbora niti će se ispoštovati etička načela profesije, odlučila sam da je vrijeme da skupim svoje stvari i izgubim se, ne samo s televizije, nego i iz grada i države.

Razočarana situacijom i povrijeđena nepravdom, bez borbe sam predala pobjedu protivniku. Ni danas nisam sigurna da li sam odustala jer nisam znala kako da se borim, jer sam mislila da sam sama na svijetu i da me niko neće podržati ili u sebi nisam imala dovoljno snage.

Odustala sam, a nisam trebala, jer koliko god daleko da odemo, od sopstvenih demona ne možemo pobjeći. Godinama sam mirno i naoko sretno živjela daleko od domovine, ali sam se ipak vratila u Bosnu. Vratila sam se da popravljam stvari, da se borim za svoja prava i prava drugih i da ovu državu činim boljim mjestom za sebe, ali i generacije koje dolaze.

Neko je jednom rekao da ne postoji ljepša i bolja zemlja, a neuređenija država od ove naše Bosne i Hercegovine i to je naša poražavajuća istina.

Upravo zbog toga nemojte ponavljati moje greške, naučite na njima, jer postoje ljudi koji su prošli ili prolaze kroz vašu situaciju i, ukoliko se udružite s njima, možete izazvati niz pozitivnih promjena.

Sada ne mogu ispraviti krivu Drinu i kazniti one koji kaznu zaslužuju, ali mogu s vama podijeliti svoju priču i nadati se da vi nećete šutjeti, ukoliko se nađete u istoj ili sličnoj situaciji, jer ja, ja više neću šutjeti.

Preuzeto sa: karike.ba

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije