najnovijeŽivot

Rak je nešto što sada nosim sa sobom

Prije dvije godine, na zimu 2019. godine, saznala sam da imam rak dojke.

Nedavno sam postala majka i bila sam u potpunosti prestravljena.

Prevela: Maja Dropić

herviewfromhome.com

Premotajmo brzo unaprijed do sada, kada sam zdrava, imam predivnu dvogodišnjakinju i planiram vjenčanje sa svojom savršeno nesavršenom srodnom dušom.

Kosa mi je narasla i sada je gušća i ima više kovrdža nego prije, moje tijelo je ponovo moje.

Pronašla sam samopouzdanje da izgradim svoju cvjetajuću karijeru u pisanju i srećnija sam nego ikada prije. Često ćete čuti da se ovo dešava, da ljudi preokrenu svoj život nakon raka. Nisam prva, ni posljednja.

To mi je nametnulo pitanje i zapitala sam se, da li je to što sam imala rak bio poklon?

Dok sam još bila zaprepašćena vijestima da imam rak, rekli su mi i da je to strašni trostruko negativni rak dojke. Ovaj tip je po prirodi agresivan i još uvijek je, na mnogo načina, nepoznat naučnicima. Odvratna stvar koja se nastanila u mojoj dojki je bila smrtonosna.

Nesmotreno sam se poslužila internetom i bila sam bombardovana terminologijom koja me je u potpunosti preplavila i zbunila. Režimi liječenja, rezistencija na hemoterapiju, faze, tipovi, postotci vraćanja, postotci smrtnosti. To me je obeshrabrilo.

Moja mala djevojčica je tek napunila 6 mjeseci i odjednom je više nisam mogla pogledati, a da ne briznem u plač. Postojala je velika šansa da ću umrijeti. Da će ona odrastati bez majke, a da ja nikada neću upoznati osobu u koju će ona izrasti. Bilo je poražavajuće.

Ono što je uslijedilo bila je godina nesigurnosti i intenzivnih tretmana liječenja. Pregled za pregledom, intravenska hemoterapija, operacija, radioterapija i četiri mjeseca oralne hemoterapije.

Hirurški su mi probušili rupu u grudima kako bih dobijala hemoterapiju, a sedmično su mi vadili krv iz mojih bolnih vena. Kosa mi je opala, bila sam premorena i bolesna. A pitanje je uvijek bilo tu, da li će sve ovo biti vrijedno? Da li će upaliti?

Srećom da, jeste. Tumor se smanjio dok sam primala hemoterapiju, a ostatak su odstranili naknadno, zajedno sa svim mojim limfnim čvorovima.

Nakon operacije, bila sam zdrava. Bila sam ushićena, ali su me doktori brzo podsjetili da su šanse da se trostruko negativni rak dojke vrati visoke i da ću i dalje morati da idem na radioterapiju i hemoterapiju. Morala sam da uradim sve što sam mogla kako bih što više smanjila rizik.

Ali od tog trenutka, osjećala sam kao da je sunce ponovo počelo sijati.

Kosa mi je ponovo počela rasti, ponovo sam imala trepavice i obrve. Ožiljci su mi prolazili, a snaga mi se vraćala. Kada sam u potpunosti završila sa tretmanima, 5 mjeseci kasnije, doživjela sam najveće olakšanje ikada uprkos tome što je počela Kovid pandemija.

Dvije godine nakon dijagnoze, beskrajno sam zahvalna što nemam rak i što mi sve ide super. Uzbuđeno planiram vjenčanje sa čovjekom koji je uz sve to bio uz mene. Naša savršena mala djevojčica i ljudi koje najviše volimo na svijetu će biti sa nama.

Pronašla sam hrabrost i upornost da promijenim karijeru i da počnem da radim nešto što obožavam i što sam godinama željela da radim. Nešto što sada raste i razvija se.

Čak i sada kada je čitav svijet stao, zbunjen je, ja tiho slavim.

Da li je to što sam imala rak poklon? Kratak i lagan odgovor na ovo pitanje je, naravno, ne! Ne vjerujem da je rak ikome poklon, uključujući preživjele.

Jednom kada prođete kroz nešto takvo, nikada vas zapravo ne napusti. Moje tijelo se možda odlično oporavilo, ali moj um je opterećen posttraumatskim stresnim poremećajem. Nešto tako jednostavno kao modrica na rebrima ili svakodnevna glavobolja čini se zastrašujućim.

Mogućnost ponovnog javljanja je uvijek tu. Uglavnom vreba u sjenkama, ali napašće me čim ne budem na oprezu.

Tako da ne, za mene to nije bio poklon. Ali bilo je to (nepristojno) buđenje. Prosvjetljenje. Bila sam prisiljena da se suočim sa prolaznošću života, nečim o čemu se trudimo ne razmišljati. Naša smrtnost.

Mi naravno znamo da ćemo mi svi mi umrijeti jednog dana. Ali mi to uredno spakujemo za brigu kada ostarimo i kada smo proživjeli naše živote.

To je nešto što sada nosim sa sobom i vjerovatno ću zauvijek. Znam da koliko god se život činio lijep, može prestati bilo kada. Na početku sam mislila da nikada neću naučiti živjeti sa tim strahom.

Ali stvarnost je da me to motiviše da živim život bolje. Da stavljam u prioritet ljude i stvari koji su važni, a da ostalo ignorišem. Da svoju kćerku držim nešto čvršće.

To mi je dalo unutrašnju snagu za koju nisam znala da postoji. Nisam znala da sam sposobna da prebrodim nešto takvo, ali jesam, jer su me moja beba i ljudi koje volim trebali.

Odvelo me je u mjesto u meni u koje nikada nisam zalazila prije i dalo mi je nepokolebljivu vjeru i samopouzdanje u moju ličnost i ulogu majke. I nula tolerancije na gluposti.

U životu je bitan kvalitet, ne kvantitet. Svaki dan se računa. I dok rak sigurno nije poklon, shvatanje ovoga u vašoj duši, zaista, jeste.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije