Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Ena Šarić: O radosti trenutka

Podne je, sunce zaviruje kroz moje prozore.

Na travi opružena mačka posvećeno čisti svoje krzno.

Piše: Ena Sarić Redakcija

Moje uši miješaju zvuk ptica i glas Nine Simone. Ugoda me ježi, želim te…smiješim se! Gdje si?

Jesi li stigao da ručaš, bole li te leđa!? Osjetim koliko volim nas i sebe u tvojim očima.

Kažeš dolaziš za dvije sedmice…izmišljam obaveze. Uživam u okupiranosti. Uživam u samoći!

Stanem na prostirku, prsti se lijepe za podlogu, osjetim strujanje kroz tijelo dok se odmjereno i mirno pomičem kroz asane. Dišem, udišem duboko, dozivam blaženstvo srcu.

Pustim muziku, pustim tijelo na slobodu. Smirim se. Slušam ritam, upoređujem ga sa sobom. Žmirim! Započinje ples! Tijelo vijori kao zastava na vjetru, ponire kao rijeka, prkosi kao ponos, želi kao strast…osjećam sve što pokrenem!

Maštam kako se penjemo na Durmitor. Vidim naše zagraljaje na vrhu. Vozimo se, ljeto je. Obukla sam haljinicu i udobne birkensice.

Ti si u svom dječačkom izdanju, ruka ti je na mojoj butini. Poželiš me vidjeti pa na brzinu skreneš pogled sa ceste, ja se pretvaram da gledam naprijed, ti to znaš! Osjetim tvoj šarmantni osmijeh koji me od prvog dana zarobio. Idemo dalje!

Spuštamo se na obalu, želim ti pokazati oštre ulcinjske stijene, želim da popijemo hladno pivo na starim zidinama Kotora.

Telefon zvoni, trznuh se iz sanjarenja. Ne gledam u ekran, znam! Ti si. U istom smo misaonom prostoru.

– “Ljubavi pišem o nama.”

Pričam ti o slatkom konkursu, želiš da ti osvojim godišnju zalihu keksa.

Lijepih trenutaka je mnogo u našim životima, nadam se da ste toga svjesni, ako jeste, već ste sretni – zar ne!?

Laptop je ispred mene. Uživam u zvuku kojeg stvaraju moji prsti dok uzbuđeno nizaju riječi na tastaturi. Iz mene je potekla bujica serotoninskih sokova! Razmišljam šta je suštinski potrebno za buđenje osjećaja sreće!?

Za mene je sreća sama sebi uzrok i posljedica. Odlučimo li da je tako, pola posla je završeno.  Dakle sreća može biti odluka!

Sreća je bijela golubica zaključana u našim prsima. Važno je iz dana u dan, prisjećati se da je vrijeme za njen ritualni let. Vježbam i ja da tako bude. Pustim je da zaleprša krilima i poleti ka nebu.

A onda moje tijelo stane treperiti kao da i ono prkosi sili gravitacije. Osjetim kako mi srce ritmično udara odu radosti. Ponekad je dovoljno sjećati se lijepoga pa da se u našim grudima uskomeša svjetlucava ugoda. Nekad nam treba malo više.

Živimo u vremenu distrakcija, brže zaboravljamo nego što zapamtimo!

Život nas ulovi u olovnu zamku briga pa nam naš najprisniji režiser odigrava u glavi nevjerovatne scenarije. To je priča koja nema kraj dok posmatrač u nama ne kaže STOP! Živio mili posmatrač, mudar je i staložen, nemojte ga zanemarivati!

Jesam li se udaljila od teme, jesam li je promašila!? – Rečenica koja odzvanja u mojim prsima, rečenica kojoj svjesno pružam prostor. Znam da je nastala u dijalogu između perfekcioniste, moje brige o onome šta će drugi reći i mog samosabotera! Vidim vas, hvala sto postojite ali  kormilo u rukama ljubavi, poručuje im posmatrač!

Postoji zrnce mudrosti koje nas uči da čovjek ne može biti nesretan ako udese posmatra kao lekcije i izazove. Naravno da je na početku teško ali svaka dobijena bitka ojačava našu jezgru i iz borbe izađemo sposobni da podnesemo život sa njegovim ljepotama i vrednotama koje su nam manje drage, ali neophodne.

Sreća je i u suosjećajnosti… i dok pišem ovaj tekst inspiraciju nalazim u želji da moje riječi dotaknu nečije srce, da se uvuku u dublje nivoe svijesti i upale lampicu dragosti, da osjetite kako u vlastitim bitkama niste sami!

Može li moja potreba da pišem zaista pomoći nekome, to možda nikada neću znati!? Ali ću i dalje da bujicu pretvaram u tekst i da se radujem izljevima kreativosti koja prožima moje tijelo.

To su oni trenuci prisutnosti u “sada” i “ovdje” bez svijesti o bilo čemu drugom. Sjetite se vlastitih strastvenih momenata!? Vaša strast, može biti i vaša velika radost!? Ako jeste, dišite i navalite ludo: plesati, kuhati, plesti, čitati, pisati, skijati… jer istinski trenuci su ti koji nas održavaju na površini svijesti, u vlastitoj sadašnjosti.

Postoje dani kada mojim bićem zavlada melanholija, umota me u ćebe bezvoljnosti, pogasi mi alarme volje i pusti me da bosonoga tumaram ledenjacima koji prekriju moje srce. Nije lako prebroditi takve dane. Tada upotrijebim alatke za hitne slučajeve.

Gledam naše stare slike, trudim se osjetiti zahvalnost za sve što me je snašlo na mom Putu, vježbam, pustim muziku i pjevam, razgovaram sa najbližima…

Moj as u rukavu, moja energetska bomba je ponovno proživljavanje našeg čarobnog susreta.

Biciklista je on, a ja zaljubljenica u sport. Tog dana vozio je ispred mene. Dok se pedalanjem odvijala elipsična putanja pogona, posmatrala sam istetoviranog guštera na njegovom listu kako se penje i spušta iz mog vidokrug.

Osjetila sam da biciklistu već poznajem, da smo nas dvoje stanovnici izvan vremena. Osjetila sam ushićenje i važnost trenutka. Gušter mi je nagovijestio da je vrijeme odsijecanja repova prošlosti, i ja sam pristala sam da krenem na put iscjeljenja…

Da, tako je bilo ali  ovo je već neka druga priča, koja čeka svoj prostor i bujicu da poteče!

Konkurs organizuju Lola magazin i  Jaffa napolitanke

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije