DogađajiKulturaLjudinajnovijeRadoznala Lola

Nina Babić: Izložba “Nasilje u nasljeđe?” je suočavanje istinom

Rodno zasnovana diskriminacija je zastupljena, ne samo u umjetnosti nego u svim sferama.

Razgovarala: Sara Palija

Foto: Privatna arhiva

Akademska slikarka Nina Babić otvoriće samostalnu izložbu pod nazivom “Nasilje u nasljeđe?” u Banskom dvoru 15.7. sa početkom u 20h. Tim povodom, Lola je sa Ninom razgovarala o njenim prethodnim radovima, društvenom angažovanju u umjetnosti kao i rodno zasnovanom nasilju koje je tema same izložbe. 

Ko je Nina Babić u tri rečenice?

Uvijek pokušavam da i sama sumiram svoj identitet. Mislim da se negdje uvijek identifikujemo sa onim što najviše volimo, u mom slučaju moju djeca i moj posao. Ali ponekad mi to zvuči kao neke već izlizane floskule, majka, žena , slikar . Želim da vjerujem da i dalje spoznajem sebe i učim o sebi potpuno otvorena ka promjenama.

Spominjali ste u medijima kako smatrate da kod nas građani nemaju dodira sa umjetnošću u svojoj svakodnevici. Često su Vaši radovi pozivali “običnog” čovjeka na interakciju sa kulturnim institucijama. Možete li nam reći nešto više o Vašim prethodnim radovima i izložbama?

Kad kazem da građani nemaju dodira sa umjetnošću u svojoj svakodnevnici, uglavnom sam aludirala na nezavidan položaj našeg društva. Mislim da naše društvo negdje nema vremena da se bavi umjetnošću i da dopusti da umjetnost uđe u njihove živote, jer se bave nekim egzistencijalnim pitanjima, pa im tako umjetnost dođe suvišna. Kroz čitavo moje stvaralaštvo ja sam pokušavala da se bavim određenim problemima  s kojim se suočavam, pogotovo kao žena i tražila sam određene uzroke i rješenja u društvu u kojem živim, uviđajući da ti problemi i dalje egzistiraju i u savremenom dobu. Moji radovi su mahom društveno angažovani, gdje ukazujem kroz umjetnost na probleme sa kojima se suočava svaka žena u našem društvu. Pokušavala sam kroz svoja iskustva da preispitam određene obrasce ponašanja koje smo uzeli negdje u nasljeđe.

Projekat  “Digital identity” u kojem izrađujete crteže svih svojih 1200 Facebook prijatelja je i dalje u toku. Šta stoji iza ideje tog projekta?

U nekom momentu sam počela promišljati o identitetu čovjeka i uticaju društvenih mreža na sam identitet. Shvatila sam da  nam društvene mreže služe kao svojevrsna lična karta, pojednostavljeno rečeno, da ako želimo da upoznamo nekog ulazimo na njihove profile i pravimo ličnu kartu te osobe. Naravno, mi podsvjesno to radimo, razmišljamo kako da se prezentujemo javnosti, razmišljamo o profilnim fotografijama koje će nas na neki način predstaviti i prikazati nas u najboljem svjetlu. Mi pravimo digitalni identitet. Povedena tim, odlučila sam da digitalnu predstavu svojih fb prijatelja nekako prebacim u analogno, tj. da ih mojim očima predstavim, na način kako ih ja doživljavam, tako što im crtam profilne fotografije.

Pored slikarstva bavite se kostimografijom i scenografijom. Na koji način je to oblikovalo Vaš umjetnički izražaj kroz slikarstvo?

Pozorište je oduvijek bilo moja ljubav. Kad se bavite jednom umjetnošću kao primarnom, ne možete tek tako odvojiti druge umjetnosti, sve je to nekako povezano. Pozorišni kostim je za mene uvijek bio izazov, da ulazite u karakter jednog lika, i kroz kostim pokušate da ga oblikujete. Uticaj pozorišta na slikarstvo a i obrnuto, ne mogu da ih odvajam, čini mi se da su oduvijek u mom stvaralaštvu bili prisutni, kao cjelina. 

Šta želite da poručite nazivom Vaše izložbe?

Naziv izložbe „ NASILJE U NASLJEĐE?“ je prije svega pitanje. Postavljam sebi i posmatraču pitanje, da li u velikoj mjeri nasilje ima veze sa našim obrascima koje smo usvajali u našoj porodici, gdje su podsvjesno i nesvjesno određeni obrasci prenošeni sa generacije na generaciju. U to naravno i svrstavam i određene traume koje roditelji nesvjesno prenesu na svoje dijete. Izložba nasilje u nasljeđe je prije svega osvještavanje ovog problema, koji je uporno i dalje tabu i tema o kojoj se ne priča dovoljno. Želim da prikažem necenzurisanu istinu, da prikažem nasilje onakvo kakvo jeste, da posmatrač pokusa da se poistovjeti sa žrtvom nasilja i da počne i sam da pravi promjene. 

Koliko je zastupljena rodno zasnovana diskriminacija u umjetnosti i na koji način se manifestuje?

Rodno zasnovana diskriminacija je zastupljena, ne samo u umjetnosti nego u svim sferama. Koliko god nam se prividno čini da smo negdje napravili iskorak, to je samo privid. Mi žene, pod uticajem društva, stavljamo sebi velike terete, odgovornosti i pritiske. Čini mi se da pod tim jakim uticajem, smo sklone da jako kritikujemo sebe, da preispitujemo da li smo dovoljno dobre majke ako radimo puno, da li smo dovoljno dobre žene ako se posvetimo sebi i tako dalje. Znate veliki su to tereti, polazim od sebe, gdje i sama pokušavam da uradim nešto u svom poslu, da se dam maksimalno, a onda s druge strane osjećam grižu savjest ako nisam zbog tog sto posto posvećena djeci, i obrnuto. Da ne zvučim oštro, ja jesam feministkinja u onoj izvornoj definiciji, ali ženama je jako teško da ispoštuju sve što društvo zahtjeva od njih, a i na kraju što podsvjesno zahtijevamo same od sebe. 

Prije 3 godine ste imali performans koji je podrazumijevo dijeljenje 450 Vaših radova na Trgu krajine. Cilj je bio širiti umjetnost na ulice. Smatrate li da ste uspjeli u tome? I Koji je bio cilj ovog projekta?

Projekat MINUT ZA KULTURU, je jedan za mene jako značajan projekat. Prije svega, podijelila sam sva svoja sjećanja, zabilješke , svoj rad i procese koji su nastali u proteklih 15 godina. Osjećala sam da moram to da uradim, da tim činom radim nešto za opšte dobro. Nije samo bio cilj širiti umjetnost na ulice, nego ući u domove ljudi, dati im nešto, sa čim se možda nisu imali priliku prije suočiti. Kako sam već spomenula, ljudi imaju egzistencijalne probleme, i u narodu rečeno, “kao da je njima do umjetnosti”. Željela sam bar na tren da ih okupiram, da bar minut razmišljaju o tom djelu kojeg su dobili od mene, da možda nešto osjete, da razviju kritičko mišljenje, da im se i ne svidi ili da se oduševe. Ako računamo da prosječna porodica ima 4 člana, i da je moj rad ušao u dom jedne takve porodice, i da će oni posmatrati taj rad, taj dan skoro 2000 ljudi je makar jedan minut pričalo o umjetnosti. Samim tim moj cilj je postignut. 

Smatrate li da se u posljednje vrijeme podiže svijest o diskriminaciji žena i kakvu ulogu umjetnost ima u tome?

Svjedoci smo mnogih pokreta, mnogih akcija, udruženja koje podržavaju žene i bore se protiv diskriminacije. Međutim, čini mi se da u ovom digitalnom dobu, sve to ostaje na nivou jednog klika, lajka ili slično. Nekako ne vidim još uvijek pravu podršku. Jer mi ćemo u virtuelnom svijetu podržati različitosti, stavićemo lajk, podijelićemo komentar, a onda ćemo se suočiti sa ženom iz našeg okruženja, koja je možda odlučila da živi i radi potpuno drugačije nego što smo mi navikli i osudićemo je. Umjetnost tu može da pomogne da se podigne svijest o tome. Možemo da se osvrnemo i na žene umjetnice, one prije svega treba da se bave tim problemom, jer ga i same proživljavaju.

Kažu da je umjetnost najbolji način da se prodire u društvene probleme. Vaši radovi se bave upravo takvim pitanjima. Prema tome, šta je za Vas razlika između  aktivizma i umjetnosti?

Umjetnost jeste jedna vrsta aktivizma. Umjetnik svojim alatima, kroz svoje radove, o bilo kojoj vrsti umjetnosti da pričamo, pokušava da ukaže na određene probleme i na rješenja tih istih problema. Kroz svoje radove ja pokušavam da napravim promjenu, u vidu osvješćivanja publike. Moj izraz je uglavnom društveno angažovan, i ne mogu umjetnost odvojiti od aktivizma, kao što rekoh to i jeste vid aktivizma sa posebnim alatima. 

Šta publika može da očekuje od “Nasilje u nasljeđu”?

Publika od ovog projekta može očekivati suočavanje sa istinom, a istina je da je nasilje strašno. Može da očekuje potpuno necenzurisan vid nasilja. Čini mi se da se puno priča o toj temi, ali nigdje mi posmatrači ne vidimo zaista težinu toga. Kao da i tu problematiku nakako pokušavamo upakovati, da bismo izbjegli određene neugodnosti i izašli iz zone komfora. Publika može da očekuje da će se poistovjetiti sa žrtvom nasilja, shvatiti njene procese, moći prepoznati i na kraju i reagovati u putu zaustavljanja tog. 

S obzirom na pandemiju i nedostatak kulturnih događaja da li su Vaša očekivanja od same sebe veća u odnosu na prethodne izložbe?

Na ovom projektu sam mnogo radila, i nekako pandemija je za mene kao umjetnika bila jako produktivna. Čini mi se da sam izvukla maksimum iz situacije u kojoj smo se svi našli. Svaki moj projekat nosi određene poruke i prije svega moja promišljanja. Ne mogu porediti svoje dosadašnje radove sa ovim, jer svaki moj rad je preispitivao određene probleme s kojima se društvo suočava. Jedino očekivanje koje imam od ove izložbe je da probudim u publici želju za borbom da se zaustavi rodno zasnovano nasilje, da se prepozna u korijenu i reaguje.

Šta nosi sa sobom umjetnost koja se bavi rodno zasnovanim nasiljem?

Nosi veliku odgovornost. Ja kao umjetnik nosim veliku odgovornost, prije svega, prema svim ženama koje su mi ukazale povjerenje, i bile hrabre da svojim primjerom ukažu na ovaj problem. Odgovornost je ogromna, jer se ovde bavim intimama pojedinca, i morala sam da jako mnogo promislim i preispitam sve aspekte tog, da ih ne ugrozim, da njihova intima bude pokretač svima. Osjećam neizmjerno divljenje i zahvalnost prema svim ženama koje su bile dio ovog projekta. One su heroji, a moj zadatak je da ih zaštitim i njihove riječi i iskustva pretočim u likovni jezik koji će na jedan poseban način doprijeti do publike. 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije