LjudinajnovijeNaslovna vijestRadoznala Lola

Ja sam otac koji je imao postporođajnu depresiju

Uhvatio bih sebe kako ležim u krevetu paralizovan od emocija. 

Redakcija

Huff Post

Foto: Canva

Dok sam sjedio ispod stola u svojoj kancelariji i hiperventilirao, čuo sam kako šef ulazi i ostavlja poštu. Nisam siguran da li je primijetio da sam ispod stola dok sam pokušavao zaustaviti nalet emocija i suza. 

Nisam ovako zamišljao svoj posao iz snova. Naporno sam radio kako bih izbalansirao obaveze kao urednika u lokalnom alternativnom nedjeljniku i kao roditelja dva mala dječaka, a osjećao sam se kao da ne uspijevam.

Kao jedini član tima sa mlađom djecom, uvijek sam bio zabrinut da će moje kolege pomisliti da me djeca sputavaju od potrage za dobrim pričama. 

Kada god sam pomislio da je moj posao pod kontrolom, stigao bi novi mejl koji bi otvorio novi problem koji bih trebao riješiti i uvijek sam krivio sebe što sam dopustio da se to desi. Izgledalo je kao da tonem svaki dan otkako sam postao otac. Ako nisam sa djecom, tražio sam osjećaj koji će mi potvrditi da je biti otac vrijedno toga. Ako ga ne bih pronašao, odlazio bih u krevet osjećajući se kao da sam iznevjerio porodicu jer nisam angažovan otac. 

Svakih nekoliko dana desio bi mi se novi napad panike nakon kojeg nisam mogao da se pomjerim iz kreveta. Osjećao sam se bezvrijedno i nisam bio siguran koliko još mogu ovako živjeti.

Ovaj beznadežni osjećaj sam objašnjavao svojoj prijateljici nakon što se moj prvi sin rodio. Uputila me je kod psihoterapeutkinje i rekla mi je: “Znaš, ljudi uvijek pričaju o tome kako su žene depresivne nakon rođenja djeteta, ali i muškarci prolaze kroz isto.” 

Iskreno sam pomislio da se šali. Nisam to mogao ni spomenuti supruzi iz straha da će to umanjiti sve fizičke i emocionalne promjene kroz koje je prolazila prije i nakon što su naša djeca došla na svijet.

Čitao sam da su slavne ličnosti poput Brooke Shields i Chriss Teigen prolazile kroz postporođajnu depresiju i otvoreno su govorile o svom iskustvu kako bi podigle svijet o simptomima. No, prema klinici u Clevelandu, očevi takođe mogu patiti od promjena raspoloženja izazvanih hormonskim disbalansom pred ili nakon rođenja djeteta. To stanje se naziva očinska postporođajna depresija. 

Simptomi koji su karakteristični za to stanje su se poklapali sa onim što ja prolazim: ljutnja i beznadežnost, konstantan osjećaj udaljenosti od porodice, zabrinutost oko karijere i osjećaj krivice što nisam uključen kod kuće.

Moja supruga ne samo da je bila zabrinuta za mene već je mogla vidjeti da se to kako se osjećam ne samo da utiče na naš odnos, već i na moj odnos sa našim dječacima. 

Prema Nacionalnom savezu o mentalnom zdravlju, muškarci rjeđe traže pomoć za liječenje depresije zbog stigme. I ja sam bio jedan od njih, ali isto tako sam bio i otac kakav ne želim da budem. Nerado sam poslušao savjet prijateljice i dogovorio susret sa psihoterapeutom. 

Sada kada se prisjetim tih terapija uviđam da sam podigao zid oko sebe. Čitao sam te horor priče o ljudima koji su bili pogrešno dijagnostifikovani i stavljeni na terapije lijekovima koji su ostavljali uvrnute nus pojave. Nisam htio da se to i meni dogodi, tako da sam se otvorio doktoru samo malo i onda sam se povukao. Ova tehnika mi je pomagala toliko dobro da sam nakon šest seansi dobio otpust od psihoterapeuta. 

Ali ja sam i dalje žalio za životom koji sam imao prije nego što sam dobio djecu, vrijeme prije bejbisitera kada smo moja supruga i ja mogli otići gdje god poželimo. I vrijeme u kojem sam bio aktivan i u formi. Sada sam se ugojio, osjećam se iscrpljeno, ogorčeno i pesimistično. 

Kada je moje drugo dijete rođeno prošle godine, imao sam napad panike ispod radnog stola. Nekoliko mjeseci kasnije me nazvao šef i rekao mi da sam izgubio svoj posao iz snova zbog situacije sa pandemijom. Kada sam prekinuo poziv, osjećao sam se jadno i ogorčeno. Ali osjećao sam i olakšanje zbog slobodnog vremena koje mi preostaje da preispitam i posložim svoje prioritete. 

Anksioznost nije nigdje pobjegla. I dalje sam bio ljut i ogorčen. Uhvatio bih sebe kako ležim u krevetu paralizovan od emocija. 

Konačno, odlučan u tome da iz karantina izađem kao bolja osoba, potražio sam pomoć od savjetnika i psihijatra. Nisam se suzdržavao. Napokon sam shvatio da sve što je moja prijateljica pričala o očinskoj postporođajnoj depresiji je istinito, ali i da se može liječiti.

Tokom terapije naučio sam kako da se otvorim svojoj supruzi kada su u pitanju moja osjećanja, što je njoj predstavljalo olakšanje. Držeći svoju anskioznost za sebe sam zapravo njoj stvarao dodatni stres. Sada smo više u mogućnosti da radimo kao tim na odgajanju naših dječaka. Bio sam iskren sa mojim psihijatrom oko toga kako se osjećam po pitanju terapije lijekovima, pa me je stavio na nisku dozu što je zaustavilo napade panike bez nuspojava.

Kao što će svaki roditelj reći, frustracija koju djeca povremeno izazovu nikada neće nestati. Ali moja djeca me više ne doživljavaju kao nekoga ko je uvijek ljut ili nepristupačan. I volim provoditi vrijeme sa njima, bilo da im pokazujem kako da zamahnu bejzbol palicom ili da zajedno gledamo film. Osjećam se kako polako postajem otac kakav želim da budem.

Izvor: Huff Post

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije