Predškolarac ne mora znati pisati, treba znati vezati pertle

Učite djecu da samostalno koriste toalet, vežu pertle, pravilno govore i drže olovku, da znaju šta je lijevo, šta desno… To ne bi trebalo da bude posao učitelja.   

Ne učite djecu da pišu, čitaju, računaju… Zato ih šaljete u školu.

Ovo je savjet Igora Pandže, učitelja razredne nastave u Osnovnoj školi “Ivana Gundulića” u Mostaru. Zašto?

“Nesamostalni školarci su i nesigurni. Ako ne znaju osnovne životne vještine, npr. da se sami spreme za tjelesno, oni neminovno  zaostaju za drugarima, a to dovodi do povučenosti, pasivnosti i frustriranosti. Takođe, ako učenici kod kuće nauče ono zbog čega dolaze u školu, npr. slova i brojeve, u školi će im sigurno biti dosadno i vrlo vjerovatno će razvijati negativne emocije prema obrazovnom procesu.”, objašnjava sagovornik Lole.

Pandža ni sam ne zna koliko generacija prvaka je dočekao i ispratio, ali zna da mu je uvijek bilo mnogo teže ispravljati ono što su roditelji pogrešno naučili djecu, već sa njima krenuti od A pa dokle stignu.

“Danas, nažalost, imamo generacije koje znaju samo mehanički da prepisuju tiskana slova, ne povezujući da je svako slovo simbol za određeni glas. To postaje vidljivo kada stignu pisana slova i čitanje, jer učitelji prate razvoj misaonog procesa, dok oni koji su laici to ne znaju.” – kaže Pandža. 

Logoped Marina Gavrić Govedarica iz Banjaluke je saglasna da ne treba insistirati da se dijete opismeni prije polaska u školu, ali napominje da mora imati predčitalačke vještine. Šta to znači?

“To znači da mora moći rastaviti riječ na glasove, a glasove sastaviti u riječ. Npr. M A M A – MAMA! Treba, takođe, moći rastaviti riječ na slogove i sastaviti ih u cjelinu. Npr. ČO KO LA DA – ČOKOLADA!”, objašnjava Gavrić Govedarica, uz naglašenu ocjenu da je izuzetno važna pažnja i koncentracija.

Ona radi upravo sa predškolarcima. Sa žaljenjem konstatuje da mnogi od njih ne znaju pravilno izgovoriti svaki glas, dok joj se hvale novim ruksakom marke „MetTinli“ (McKinley).

Šta je znak za uzbunu?

“Ako dijete sa 6 godina ne prepoznaje prvi i posljednji glas u riječi, onda je to znak za uzbunu. U istom uzrastu treba da zna i da ukratko prepriča kratku priču ili je samo osmisli uz pomoć slika, da razumije pojam broja i količine, da zna koliko ima godina, razumije množinu i jedninu, da broji do 10 itd.”, upozorava sagovornica Lole.

Rena Murat iz Trebinja je majka dva školarca, prvaka i petaka. 

“Ja sam pravnik, a moj suprug je magistar elektrotehnike. Oboje imamo osjećaj kao da ponovo prolazimo kroz osnovnu školu. Posebno u vrijeme nastave na daljinu. Mislim da roditelji moraju biti maksimalno uključeni u obrazovni proces djece, ali pratiti smjernice učitelja. Naravno, prije škole uopšte nismo sjedili pored njih i pisali azbuku. Stariji dječak nije znao ni slovo kada je postao prvak. Mlađa djevojčica je uz brata naučila sve prije vremena. Danas su oboje odlikaši.” – komentariše Rena, uz napomenu da nikada ne insistira na formalnom, već na suštinskom znanju, odnosno, razumijevanju.

Petica u knjižici je jednaka nuli, ako joj prethode suze i ako to znanje nije primjenjivo u životu, računica je svih naših sagovornika.