Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Snježana Pačavra: Paradajz iz saksije

Prošle godine, nekad u ovo isto doba, posadila sam stabljiku paradajza u saksiju.

Piše: Redakcija

Snježana Pačavra

Foto: Canva

Nisam dočekala njegove plodove. Bila sam u pravu, paradajzu je mjesto u bašti, a ne u plastičnoj kutiji na terasi visoke zgrade. 

Prošle godine, nekad u ovo isto doba, bila je srijeda i tada sam  poslednji put vidjela tetku živu. Soba joj je bila uredna, šarena i čista, ali je mirisala na odlazak.

Znate one divne, seoske žene, uvijek uredne, radne i vrijedne, one koje znaju kada je svaki svetac u godini, one koje, o svima i o svemu, vode brigu, a o sebi najmanje? E, takva vam je bila moja tetka, visoka, mršava, lijepog lica. Oko vrata je uvijek nosila mali, drveni krstić o tankom koncu i baš takvu ću je uvijek pamtiti.

Sjećam se, bilo je  proljeće kada su počeli, između sebe, da šapuću:

  •  Mara je bolesna, izgleda da je ono najgore, pu, pu.

Mrzim praznovjerja! Ne bojte se, niko nije dobio kancer tako što ga je prizvao. Na njegovu tendenciju rasta broja oboljelih i broja smrtnih ishoda, utiče upravo to, jer se o njemu ne govori dovoljno. Svake godine, u Evropi, oko 60 000 žena oboli od raka grlića maternice, a polovina od tog broja umre. Zašto još uvijek o njemu govorimo kao o sigurnoj, smrtnoj presudi? Zašto se gnušamo razgovora o kanceru? 

Znam da nije lako, ali, o njemu treba da govorimo, uvijek i svugdje, samo ćemo mu tako stati na rep. To me je naučila moja tetka Mara, bez da je ikada zapravo to izgovorila.

 Penjemo se  stepenicama na posljednji sprat. Odgađam ulazak. Psujem u sebi, pitam se kakva je to pravda da takav neko, poput nje, završi ovdje. 

  • O, evo tetkine djece! Dobro mi došli! Hej, Stano, vidi ko mi je došao?! 

Grli nas, ljubi nas, miluje po čelu. Očekivala sam da je vidim blijedu, uplakanu, bezvoljnu, zamišljenu.  Valjda tako izgledaju ljudi na ovom odjelu. Kakav šok!

  • Tetka, kako si?
  • „Dobro sine, doktor je zadovoljan. Još samo da prođe ta operacija, pa idem kući. Oporavak ne traje dugo, taman ću prizdraviti kada bude trebalo krompir kopati. Žao mi snajke moje, ne može ni ona sama, na nju je sve palo.“

Stanje u kojem sam je zatekla, na prvu me je iznenadilo i očekivala sam da će zaplakati svakog trenutka, a onda sam shvatila. 

Ove riječi, nisu bile produkt nevjerice usljed saznanja dijagnoze, niti su bile posljedica terapije, to je jednostavna bila ona. Ona tetka Mara, sestra mog oca, iz sela Ništavci, koju voli, baš svako, ko je poznaje, i na ovom mjestu, bila je potpuno ta ista osoba.

I takva je ostala naredne dvije godine. 

  • Dobro sam, sine tetkin. Evo prinio mi Mišo brašno da pravim krofne, Dragana će doći, a ona voli krofne.
  • Tetkina ljepoto, evo ne daju mi ništa da radim, pa sam poskidala sve sa polica, sjedeći brišem.
  • Dobro sam sine, malo mi muka poslije hemoterapija, ali tako mora.
  • Snješka moja mila, tetka ti je ćelava, pa se smijem sama sebi u ogledalu. Rekla sam djeci da mi kupe neku kapu, da ne prepadam narod.
  • Ma, ja samo onog crnog hljeba jedem i malo voća, nemojte vi da se sikirate za mene. Ja kad idem na slavu, ubacim u torbu parče mog hljeba, neću narod da patim i da izvoljevam.“
  • Evo sine, porasla kosa, rekla sam ja da se ne sikirate, sad mi je frizura prava.
  • Sine, sad da mogu vratiti vrijeme, ne bih toliko radila i letila, izgleda da čovjek mora da se razboli, pa da shvati koliko je lijepo sjediti, guliti voće i gledati televiziju.

I onda je osvanula ta srijeda i naš poslednji susret u njenoj sobi.

  • Hvala ti, sunce tetkino, ali nema potrebe da mi prenosite televizor u sobu. Brzo ću se ja vratiti u dnevni boravak.

Moja tetka Mara, tiho je otišla sa ovog svijeta, baš onako kako je kroz njega i koračala. Nije čitala na internetu o svojoj bolesti, nije znala za procente i statistike, nije znala kolike su joj šanse. Nije bila ljuta na Boga, na život. Nije se čak ni pitala: „Zašto ja?“. 

Prema tumoru se postavila, onako kako bi se postavila i prema krompiru koji treba kopati, kao prema molitvi na koju treba otići, kao prema krofnama koje treba ispeći. Znala je da je on tu, da neće otići tek tako i, nikada nije izbjegavala da govori o njemu. Ali, s druge strane, dok sam gledala u nju, ja nikada nisam vidjela njega.

I poslije njegovog dolaska, ona je nastavila da bude mama Mara, baba Mara, svekrva Mara, tetka Mara, nikada nije postala svoj tumor i nikada nije pričala o svojoj smrti. Ona je znala da će pobijediti, da će ozdraviti i svaki atom svoje vjere i snage je usmjerila ka tom cilju. 

Iako se čini da je iz borbe izašla kao gubitnik, mogu samo da vam kažem: Oh, nemate vi pojma koliki je ona pobjednik! Rak joj nije mogao ništa, a na ovom svijetu, svakako smo svi u prolazu.

Ove godine, ponovo sam posadila paradajz u saksiju. Narašće.

Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije