Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudimaO životu

Marina Radoš: Zašto se osjećamo krive što možemo platiti spremačicu?

Rijetko pišem o svojim frendicama.

Piše: Marina Radoš

Foto: Canva

To su redom jako uspješne žene koje dobro zarađuju – odvjetnice, liječnice i sve ono što su prosječne djevojčice htjele postati kada odrastu. Dio njih osim velike karijere ima i veliku obitelj, muža i sve ono što su prosječne djevojčice htjele imati kada odrastu.

Dio njih povremeno poziva spremačicu i nosi košulje na peglanje.

Svaki put kada obavijestimo jedna drugu o takvoj aktivnosti složi se i dodatno opravdanje zašto smo to napravile. Tako se suptilno pravdamo (govorim u prvom licu množine baš namjerno) rečenicama poput ovih: „Stvarno ništa nisam stigla, imala sam tri ročišta do podne.“, „Ja stvarno, Marina, ništa nisam stigla – jedno se usralo, drugo razbilo nos, treće se spremalo za školu, a meni ostalo pet preparata, ljudi čekaju nalaze…“, „Odnijela sam košulje na peglanje, al’ malo mi bilo neugodno, pa sam rekla ženi da napravi kemijsko čišćenje prije.“.

Žene poput mojih frendica koje su stigle napraviti karijeru i djecu i održati kontakt sa svojim prijateljicama trebaju postavljati pravila života. Međutim, i dalje nam pravila života postavljaju žene koje su stigle samo jedan dio toga i patološki mrze sve one koje su stigle napraviti više, ali nisu stigle ispeglati košulju.

Stoga će se neka domaćica otvoreno rugati ženi koja ima 10 maraka za peglanje košulja i tu ženu nazivati nesposobnom. 

„Ako ne može peglati i čistiti, nije trebala ni rađati. Ili je trebala ostati kod kuće. Šta će joj tolike pare ako nije dostojna ispeglati košulje svom mužu i počistiti svoje dlačurine?“, reći će one pred kojima se očito osjećamo krivima jer nam profesionalci peglaju košulje i spremačice povremeno spremaju stan.

Je l’ se ovo ja opet pravdam? Jesam li ovo rekla „povremeno“ samo da bi ispalo da se to radi u krajnjoj nuždi?

Kad sam bila mala djevojčica i ja sam imala periode kad sam htjela postati odvjetnica, liječnica i povrh toga mama troje djece. Jedan od razloga zašto sam htjela veliku karijeru i veliku obitelj je i taj što bi u tom slučaju košulje peglao netko drugi. Potpuno sam iskrena.

Žena koja kaže da ne bi platila za profesionalno peglanje košulja ili je luda ili joj je neka domaćica isprala mozak teorijom da nisi prava žena ako pored pet ročišta i troje usrane djece ne stigneš i peglati.

Tko, pobogu, voli peglati čak i kada je slobodan cijeli dan? Kome se pegla košulja nakon pet ročišta i troje usrane djece?

Krajnje je vrijeme da odbacimo pravila života koja nameću žene koje nisu imale dovoljno sreće i muda da glasno kažu: Neću potrošiti sat vremena svog života na peglanje košulja svaki dan. Sat vremena života i dana je ogroman kada prođe pet ročišta i zaspe troje usrane djece.

Zbog toga, pravda za žene koje mogu priuštiti peglanje i čišćenje i to plaćaju. Ne propuštaju apsolutno ništa.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije