Jaffa trenutak – Natalija Zečević: Misliš na mene i to je dovoljno

Sjedim i zurim kroz dva velika ekrana svog računara, čekajući da se vrijeme prestane vući i da privedem kraju još jedan sasvim običan dan.

Običan dan u različitim periodima života izgleda potpuno drugačije. Još uvijek izgubljena u novoj sredini, razmišljam kolika je šteta što se u mojim dvadesetima on prečesto svodi na čekanje da vrijeme prođe. Na poslu koji jednostavno rečeno ne volim, devet dugih sati druge smjene djeluje kao vječnost. Živim za vikende i jutra koja uspijem posvetiti sebi. 

Iz misli me prenu dobro poznat zvuk notifikacije na telefonu, i u trenu mi se raspoloženje mijenja. Ne ulazim odmah u poruku, ali tijelo mi je već obliveno talasom topline i radosti. Činjenica je – misliš na mene, i to je dovoljno. 

Prije samo nekoliko mjeseci bi me ovakva moja reakcija nervirala. Umorna od prepiski, lažne blizine, razočaranja, pokušaja, nisam bila spremna za još jedno od njih. Još manje sam bila spremna, a to tek sada znam, za nekoga ko me neće razočarati. 

Tvoje poruke uvijek stignu. Ne čekaju se beskrajno, ne gube se u moru ponosa i čitaju se s osmijehom. Tople su, zabavne, po potrebi utješne i ohrabrujuće.

Ne želim da znam kako bi mi dani izgledali bez njih. Pomalo mi to i smeta, tek sam došla do faze kad sam dovoljna sebi, ali usuđujem se da ti vjerujem i da te pustim blizu. Preskočio si zidove i dokazao da je istina ono što sam bezbroj puta čula o dolasku pravih stvari u život baš onda kada ih najmanje očekujemo i priželjkujemo.

Ulazimo u još jedan od naših razgovora, glupavi osmijeh mi je stalno na licu i bezuspješno se trudim da ga sakrijem. Razmišljam o našem posljednjem susretu i o slobodi da pred tobom budem baš ono što jesam. 

Još uvijek se ne usuđujem zapitati se kada ću te ponovo vidjeti, ali ti si toliko prisutan da ponekad na to i zaboravim. Tu si taman koliko treba, ni sekund manje ili više. Mnogi to nisu bili iako nam kilometri nisu predstavljali prepreku, i to će razumjeti svako ko je ikada bio željan prave bliskosti. 

Otvorio si mi oči i pokazao da nikada nije bio problem u meni i mojim očekivanjima, pa čak ni u pogrešnim ljudima, nego u tome što jezici kojima smo pričali nisu bili isti. 

Tvoj glas me budi, uspavljuje, a tvoja je poruka najljepši trenutak u svakodnevici. Nije tvoja odgovornost da me oraspoložiš niti to od tebe očekujem, a ipak ti ide od ruke.

Ponovo bacam oko na sat i shvatam da mi je želja ispunjena – ubrzali smo vrijeme. Znam i da će ponovo doći dani kad ću svim srcem željeti da ga usporimo. 

Svjesna sam i da je sve prolazno – ovaj posao, nedjelja, ljudi oko mene i sve ono što mi istinski ne pripada. Doći će druge brige i radosti, a sve sadašnje borbe će ispariti skoro kao da nikada nisu ni postojale.

Jedan sasvim običan dan će izgledati potpuno drugačije, ja sa njim i svi oko mene. A ti gledaj da ostaneš, ako želiš i možeš, pa da najljepši trenutak u tom danu više ne bude samo notifikacija. 

Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke.