Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

VANILICA U CIRKUSU: Samo bez patetike, molim!

Da li nam ponestaje heroja?

I talenta za nadu?

Piše: Nataša Lajšić Grbić Redakcija

Želje i snovi se stalno mijenjaju, ne sanjamo ni svake noći isti san.

Ali potreba za patetikom izgleda ostaje ista!

Novi revolucionarni snimci otkrili su da u Sahari postoji 2 milijarde stabala, suprotno popularnim mišljenjima i to sa velikim krošnjama. Zagledajmo se bolje u svijet oko sebe, ko zna šta ćemo sve vidjeti!?

Da li su u trendu iskrene ispovijesti zbog zadovoljavanja vječne gladi za patetisanjima svih vrsta ili zbog toga što baš želite da saznate šta li je u tuđem dvorištu i šerpi sa ručkom? Da je nekom gore nego vama ili šta? Ili možda jednostavno zato što zaista život piše najluđe romane?

Tužne priče me rastuže, radosne razvesele, nikada drugačije. Poznajete neke kod kojih je to obrnuto? I ja!

Ali znam žene koje više vole da okolina misli da nisu majke zbog sebičnosti nego da znaju njihove lične drame oko majčinstva? Kakvi smo to mi? Ili vi?

Ne znam. Razmišljala sam da li uopšte da ispričam moju istinu.I hoću. Zbog svega. Svih pametovanja i guranja noseva u tuđe živote. I neizgovorenih pitanja.

Vjerovali ili ne, nikada nisam imala neki poseban majčinski instinkt. Nisam o tome razmišljala. Mislila sam možda će se pojaviti vremenom. Nije. Možda me je život jednostavno pripremio za sve što će se desiti. Eto nemam pojma.

U noći jednog 5.septembra kada sam imala 27 godina dogodila se hitna operacija kada sam zamalo umrla, ali eto baš nisam!

Ujutro kada sam se probudila, živa i spašena, doktor mi je rekao “Sve je dobro, sad oporavak, jedina posljedica svega što se dogodilo je da nećeš moći roditi“.

Ma kako vama to zvučalo, ni trepnula nisam, samo sam pomislila “Ma okej, živa sam i zdrava, srećom jebem ti !”

Put majčinstva je za mene bio slijepa ulica, ali prije nego sam došla do nje, saznala sam da ne mogu tim putem nikuda stići.

I nastavila sam dalje, svim drugim putevima, ne osvrćući se uopšte…

Događalo se svašta, razna pametovanja, direktno me niko nije ništa pitao, ali čula sam da su neki, vjerovatno ne znajući ništa pametnije, rekli “ Jao, jadna!” Ma daj! U životu sam osjećala svakako, ali zaista nikada jadno.

Zar je mjerilo mog postojanja da li mogu roditi dijete? Pa vidite, ja baš mislim da nije! EVO POSTOJIM! Volim sebe baš ovakvu.

I šta ćemo sad? Šta sve (ne) može tijelo? Da odleti u svemir, spušta se u vulkan, penje na Kilimadžaro ili da roni u dubinama okeana, a moje ne može da rodi dijete … I meni je to u redu. Šta da se radi, niko ne može baš sve.

Ali ko sam onda ja? Ja sam Nana Nandović! I ispričaću vam važnu crticu o ljubavi.

Sestrina djeca su smislila moje ime i prezime. Aljoša je prvi počeo, nije mi znao izgovoriti ime, pa sam postala Nana i to Nandović, a kada se rodila Atina, to se samo nastavilo i traje do danas.

A vidim, neće ni prestati jer me svi u porodici tako zovu sada. I ne bunim se. Zar nemamo svi neki alter ego i poneko tajno ime?

Tog ljeta, samo što se rodila Atina odvela sam Aljošu na Krf, na prvo grčko samostalno ljetovanje, sa tetkom Nanom.

Naravno da je odmah pronašao klince za igru na plaži. U jednom od rijetkih  momenata kada su im glave bile iznad vode bez vriske i kikotanja, čujem razgovor tih malih bića. Mala Beograđanka pita Aljošu pokazujući na mene:

Je li bre, ovo ti je MaMa?

Ne, to mi je NaNa.

Kako misliš NaNa?

To ti je isto kao MaMa, samo jedno slovo razlike!

 E to! To objašnjava sve, ta mala slana nježnost, plivajuća izjava ljubavi!

A tetka Nana Nandović se zamalo patetično istopila pod suncobranom, gledajući u Jonsko more. I nije mi trebao riječnik da pročitam da je pojam „patetika“  grčkog porijekla, nastao od riječi “pathetikos”, opisuje osobu koja je strasna, osjećajna, dirljiva, ganuta, uzbudljiva, ona koja izaziva uzvišena osjećanja, snažna, dostojanstvena, koja izražava strast (na grčkom – patos).

Međutim, na engleskom jeziku, pridjev „pathetic” ima sasvim suprotno značanje, i znači – jadno, bijedno.

Moja patetika je grčka riječ. A vi, izaberite na kom jeziku je izgovarate. I vodite računa da ne završite u onom grafitu “Previše serete i previše je patetike”.

Ali evo bar malo romantike, u vezi onog 5. septembra kada sam zamalo umrla. Godinama kasnije jednog drugog 5. septembra ujutro sam sletjela isto sa Krfa, a uveče bila na prvom dejtu sa Žmu.

Nekoliko godina kasnije, isto 5. septembra dobila sam vjerenički prsten, a još godinu kasnije opet 5. septembra sam se udala za Žmu.

Želim da vam kažem, kada izgleda da vam jedan dan nešto oduzme, isti takav dan vam nešto divno donese, pa još jedan, opet i  još…. izgleda da ja 5. septembra počinjem nove živote!

Šta je rekao Teri Pračet? “ Ako ne pretvoriš svoj život u priču, samo ćeš postati jedan dio nečije priče “

A šta je rekao Žmu “ Ako misliš da će te to što se dogodilo spasiti da ne postaneš baba, varaš se grdno, bićeš baba kad-tad “ jer Žmu ima odraslog sina iz prvog braka i ja ću jednog dana izgleda ipak biti baba. Ma koliko se opirala tome i živjela vječni život tetke zabavljačice.

Šta sam u stvari htjela reći, da jedno slovo ne čini razliku u ljubavi, da život sve izgleda dovede na svoje mjesto i da sam od Stiva Džobsa naučila da ne dobijamo šansu da uradimo puno stvari u životu i zato, svaka bi trebalo da bude stvarno sjajna.

I još, sigurno ste primijetili…..

EVERYBODY FIXING THEIR BODIES , NOBODY FIXING THEIR SOULS !

Lav ju

Chic Vanilica

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije