najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Pravi razlozi zbog kojih roditelji nisu bliski sa svojom djecom

Povećava se jaz između nas i naše odrasle djece.

Prevela: Maja Dropić

elephantjournal.com

Ja sam imala čast i privilegiju da budem domaćica. Skoro sve moje prijateljice su se vratile na posao poslije poroda.

Neke od njih su se plašile da će im djeca užasno nedostajati, dok su druge jedva čekale da se vrate na posao.

Govorila sam da žene imaju majčinske instinkte i sposobnosti na skali od 1 do 10. Upoznala sam majke koje su na 10, to im dolazi prirodno i ispunjava ih. Upoznala sam i druge koje izgleda da uopšte nemaju majčinski instinkt.

Kako naša djeca odrastaju, ona se postepeno odvajaju od nas. Ovaj proces počinje rodjenjem i nastavlja se kroz svaku razvojnu prekretnicu. Svaka prekretnica ih vodi dalje- prvi koraci, prvi dan škole, kada prvi put prenoće van kuće, prva sedmica koju provedu u kampu, kada nauče da voze.

Nekada sam se šalila i govorila kada bi ljudska bića bila rođena kao tinejdžeri, naša vrsta bi davno izumrla. U tome ima puno istine. Voljela bih misliti kako sam dobro uradila svoj posao i pustila djecu da se odvoje.

Kada su tinejdžeri i približe se fakultetskoj dobi, postajemo rezignirani zbog činjenice da je stigla konačna prekretnica. Odjednom postanemo kako mame ptice, gledamo preko ivice gnijezda, svjesni da je vrijeme da ih izbacimo.

Naša djeca doživljavaju ovu slobodu na različite načine i biraju različite puteve. Neki odu na fakultet, neki odluče da rade, a neki pokušavaju da ostanu u gnijezdu iako je tamo gužva.

Ne mislim to doslovno, već je puno različitih pogleda na svijet, različitih ideja o tome šta je prihvatljivo i kako koegzistirati jedni s drugima. To se dešava jer oni zapravo više ne pripadaju gnijezdu.

Nadamo se da će, nakon dovoljno nesuglasica i drame, konačno, iz čiste potrebe za preživljavanjem, da im niknu krila i da će poletjeti.

Ne bi trebalo da se u potpunosti slažemo sa svojom odraslom djecom. Dio cijene koju plaćamo za njihovo osamostaljivanje je taj što oni uče od drugih ljudi i formiraju mišljenja koja se mogu razlikovati od naših. Poslali smo ih da se obrazuju i imaju iskustva za koja znamo da će im pomoći da na kraju formiraju vlastitu ličnost.

U današnjem društvu, „međugeneracijski jaz“, kako su ga nekada nazivali, veći je nego ikada.

Kombinacija sloma američke porodice, višeg obrazovanja i idealizma povećeva taj jaz.

Osjećam nepovezanost sa svojom djecom. To je, vjerovatno, većinski moja krivica. Oni bi se mogli osvrnuti na sve i pomisliti da je trebalo da se vratim na posao.

Ja sam mislila da radim ono što je ispravno, ostavljajući svoju karijeru i težnje po strani kako bih ostala kod kuće i brinula se o njima. Nisam sigurna da mladi danas pridaju bilo kakvu vrijednost ili važnost onome što smo mi, kao roditelji, radili.

U našem društvu postoji izražen osjećaj da imamo pravo na nešto i to proizilazi iz nekoliko stvari:

Znam da sam bila dio generacije koja je našoj djeci dala previše. Mnogi roditelji su to činili jer su osjećali krivicu što rade i što ne provode dovoljno vremena sa svojom djecom.

Drugi nisu uspjeli da postave granice ili im se djeca nikada nisu odselila zbog toga što nisu imali dovoljno energije da primjenjuju vlastita pravila. Plašili smo se da ih kaznimo i koristili smo metode kao što je je „tajm-aut“ ili razgovor, umjesto dobrih, staromodnih batina.

Da li je naša generacija zanemarila činjenicu da postavljanje granica čini da se djeca osjećaju voljeno i zbrinuto?

Čak su i škole počele da izbjegavaju da pohvale djecu zbog dobrog ponašanja ili sportskih i akademskih postignuća. Počeli su da sprovode razne politike, uključujući nagrađivanje svakog djeteta umjesto nekolicine koji su to zaista zaslužili.

Koncept „svako je pobjednik“ postao je norma. Ovo je stvorilo generaciju koja teško podnosi odgovornost. Ovo je našu djecu odvojilo od stvarnosti i, što je još gore, od njih samih.

Ne mislim da bi neko stariji od 35 godina mogao tvrditi da se moral ili prihvatljivo ponašanje danas vode kao dva različita pojma. Mislim da je razlog tome nedostatak odgovornosti koju smo mi razvili u njihovoj mladosti.

Možda smo im previše davali materijalno, ali nedovoljno emocionalno? Ako im dopustimo da prođu nekažnjeno sa lošim ponašanjem, iznova i iznova, oni vjerovatno pretpostavljaju da je u redu raditi isto što i ostali.

Danas ne možemo gledati na moral ili upirati prstom na tehnologiju i društvene medije. Lako se nemoralno ponašati kada smo anonimni iza telefona ili računara.

Ovo je našoj djeci dalo sigurnu platformu na kojoj mogu maltretirati druge, distribuisati gole slike, pristupiti pornografiji i, uopšteno, širiti mržnju.

Politička klima ima veliku ulogu u širenju jaza. Postaje sve teže i teže voditi razgovor sa poštovanjem. Teme su postale toliko polarizovane i emocionalno nabijene.

Svaka mlađa generacija ispunjena je željom da stvori novi svijet. Razumijemo to, ali to je sada olakšano disidentnom netrpeljivošću. Opet, ni oni nisu u potpunosti odgovorni za svoje postupke ili oštre riječi.

Sigurna sam da je svaka generacija osjećala kako je teško nositi se sa svojom maloljetnom a skoro odraslom djecom. Ono što je različito danas je to što je ovaj jaz širi nego ikada i mislim da smo mi kao roditelji pomogli da se to dogodi.

Svi želimo da naša djeca imaju više od nas i dožive više stvari nego mi. Ovo nije ništa novo, ali kako smo se mi postavili prema ovim promjenama je u potpunosti drugačije od generacija prije nas.

Vjerujem da smo svi imali najbolje namjere i da želimo zdrave veze sa svojom djecom. Jednom sam čula terapeuta kako kaže: „Ako ste u dobrim odnosima sa svojom odraslom djecom, vi ste to zaslužili“.

Mi ne razumijemo ili ne volimo sve u vezi naše odrasle djece, ali moramo to zanemariti i biti tu za njih, bez obzira na sve.

Možda, samo možda, možemo da ih usmjerimo u odnosu sa njihovom djecom da ne prave iste greške.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije