najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Poruka majci koja odbrojava sate do spavanja: jednog dana to nećeš morati raditi

Jedne nedavne subote, moj petogodišnjak je uradio nešto čudesno.

Prevela: Maja Dropić

herviewfromhome.com

Probudio se, ustao iz kreveta, uzeo svoju odjeću, otvorio vrata za bebe na vrhu stepenica, pažljivo ih zatvorio kako bi se uvjerio da mu je mali brat siguran, sišao niz stepenice, legao na kauč i pokrio se dekicom i uključio TV da gleda Netflix. Sve sam!

Niste zadivljeni?

E pa, ja jesam jer poredim ovog malog dječaka koji je izvršio spisak jednostavnih zadataka sa bespomoćnom bebom koja me je tjerala da brojim sate do spavanja prije ne tako mnogo godina.

Kada je on još bio beba, sjećam se da smo se u 9 ujutro igrali na podu u njegovoj sobi, a ja sam brojala sate da vidim koliko ih je još ostalo dok ga ne stavim na spavanje.

On nije bio zahtjevna beba. Većinu vremena bio je baš suprotno: srećan, dobro je jeo, mirno spavao (znam… molim vas, nemojte me mrziti).

Kao što će vam svaka knjiga o roditeljstvu reći: bebe rade sjajne stvari! Smiješe vam se. Tepaju i smiju se. Nauče da pokupe stvari. Vrte se. Vuku se po podu i naposlijetku nauče da puzaju.

Nauče da prave zvukove koji jednog dana postanu prave riječi. Počnu da jedu pravu hranu.

A ja sam zaista sve ove prekretnice smatrala fascininatnim. Pa u čemu je moj problem? Zašto sam toliko gledala na sat?

Iako je transformacija od dana kada se beba rodi do prvog rođendana u potpunosti zanimljiva, svakodnevna briga o bebi može biti istinski dosadna. Između svih tih prekretnica i „jesi li vidio to?!” momenata, ima mnogo dosadnih sati.

Sati provedenih pričajući sa nekim ko ne može odgovoriti.

Čitanja istih knjiga iznova i iznova pretjerano naglašavajući riječi, sa usiljenim entuzijazmom i lažnim iznenađenjem, „Jupiii, mali plavi kamion je uspio izaći iz blata! … Opet.”

Tako mnogo promijenjenih pelena i brdo veša za pranje (najgori slučaj je kad prvo uslovi drugo).

Kilometri besciljnih šetnji po naselju samo da biste izašli vani ili beskonačni hod kroz kuću u 2 ujutro dok pokušavate da ubijedite vašu bebu da je ona u stvari pospana.

Litre i litre mliječne formule za bebu koju ste napravili i bezbroj napravljenih obroka (makar za prvo dijete; drugo je dobilo one iz prodavnice …. žao mi je, maleni).

Pakovanje i raspakivanje tako mnogo stvari za bebu iako znate da će vam trebati možda samo 10% toga što ponesete, ali za svaki slučaj vi to morate sve ponijeti.

Bezbroj puta odgovoreno pitanje „Kako je beba” sa umornim osmijehom i ne tako uzbudljivom novošću. „Odlično, sinoć je spavao tri sata bez buđenja.”

Između sjajnih momenata, to je dosadno, monotono i iscrpljujuće. I to ne prestaje.

To je ono što je mene pogodilo – način na koji te trebaju. Sve vrijeme.

Tokom tih ranih dana, često sam imala osjećaj da vrijeme prolazi usporeno. 5 sati do spavanja (ili 12?!) i ispunjavanje tuđih potreba dok svjesno zanemarujete svoje se činilo kao vječnost.

Vrijeme za spavanje mi je svako veče davalo dugo čekano olakšanje. Još jedan dan sa bebom je gotov. Još jedan dan u kojem me je neko 100% trebao je iza mene.

Moji dječaci sada imaju 3 i 5 godina. Njima i dalje treba mnogo pažnje, vremena i truda. I dalje sam veoma srećna kada naveče ugledam svoj jastuk, ali sam prestala brojati sate do tada. Dani malo brže prolaze i nešto su zabavniji. Svake godine taj osjećaj da ne smijete skloniti pogled sa njih ni na sekundu sve više blijedi.

Pa, ako ste vi majka malog djeteta i brojite vrijeme do spavanja, znajte da jednog dana to nećete raditi. S vremenom, dani će prestati biti tako dosadni i trajati tako dugo.

Oni će naučiti da odgovore (iako ćete ponekad poželjeti da to ne mogu).

Jednog dana oni će vama čitati i bićete TAKO ponosni kada shvatite da su sva ta dramatična izvođenja dok ste čitali priču o malom plavom kamionu bila apsolutno vrijedna toga.

Pelena više neće biti; veša, nažalost, hoće.

Umjesto besciljnih šetnji po naselju, gledaćete ih kako voze biciklo niz tu istu ulicu, a u 2 ujutro oboje ćete spavati.

Hranu ćete i dalje morati praviti, ali svi će jesti isto jelo (čak i ako to znači mnogo piletine, makarona i sira).

Poklonićete nekome vašu torbu za mame, ili radosno ili pomalo tužno.

A vi ćete imati interesantnije odgovore kada vas ljudi pitaju kako su vam djeca jer petogodišnjaci govore presmiješne stvari.

Te nedavne subote, nakon što sam čula da je moj sin ustao iz kreveta i sišao niz stepenice sam, dala sam mu oko 5 minuta, a zatim sam mu se pridružila na kauču. „Sam si sišao dole, zar ne?” rekla sam.

Klimnuo je glavnom pomalo izgubljeno, „Donio sam odjeću dole i pustio sam si svoj program.”

„I bio si pažljiv na stepenicama i uvjerio si se da si zatvorio vrata,” rekla sam. On je opet klimnuo glavom.

„Bravo, drugar. Ponosna sam na tebe što si sve to uradio sam.”

Nasmiješio se i ponovo usmjerio pažnju na TV.

On je gledao svoj program, a ja sam gledala nešto na telefonu prije nego što sam ustala da napravim kafu.

Zatim sam provela čitav dan bez da sam i jednom brojala sate.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije