Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Lela Ristić: 60 minuta za inspiraciju

Obližnja crkva zvoni dvanaest puta. Istog trenutka izlijećem iz kancelarije. Narednih sat vremena je samo moje.

Piše: Redakcija

Lela Ristić

Foto: Unsplash

Sjedam u najbliži kafić, ne želim proćerdati ni sekundu. Junakinja u mojoj glavi postaje sve življa, nestrpljiva da se njene dileme riješe na papiru. Iz torbe vadim šareni rokovnik i olovku. Magija sad može da me odnese.

Stolovi i ljudi kojima sam okružena počinju polako da blijede, graja djece na toboganu biva sve dalja i dalja. Uranjam u novi svijet. Pred očima mi je dugačka ulica, prepuna automobila. Po koja blijedo roza petunija se njiše sa balkona niskih zgrada. Čujem zvukove potpetica na asfaltu, a zatim u kadar ulazi žena u elegantnoj suknji i bijeloj košulji. Njene bi potpetice lupale mnogo brže, da nije toliko ljudi koji se gegaju po ulici kao da ne znaju kuda su krenuli. A njoj se žuri. U ruci drži kovertu koju mora predati danas, jer sjutra može biti kasno. 

Iz užurbanog svijeta dame sa kovertom vraćam se na tren u kafić, čisto da otpijem gutljaj kafe koja se poprilično ohladila.

Ruka ne stiže da opiše detalje onom brzinom kojom bi željela, ali to ne umanjuje intenzitet emocija koje me preplavljuju u trenutcima inspiracije.

Čini se kao da ja samo držim olovku i zapisujem događaje iz nekog filma koji se sam odvija u mojoj glavi. Ne znam otkuda slike dolaze, ali kad god se to dogodi nastupa čista radost. Još uvijek mi nije poznato šta je u toj koverti, ni žašto je toliko bitno, ali sam strpljiva.

Posmatram i zapisujem i umalo srce da mi stane. Saplela se o ivičnjak. Pažljivo upakovana hartija je odletjela u mutnu baru. Ona uzima natopljenu kovertu i sjeda na isti ivičnjak koji je krivac za ovu nezgodu. Mastilo se razlilo po papiru, riječi se više ne razaznaju. Elegantna dama u visokim potpeticama sjedi na sred ulice i drži blatnjavu hartiju dok ljudi i auta prolaze kraj nje i tek poneko baci začuđujući pogled. Ona gužva prljavi komad papira, dišući ubrzano u pokušaju da obuzda najbujali bijes. Ali ne uspijeva. Izuva cipele i baca ih po trotoaru. Bosa se vraća istim putem kojim je upravo prošla. Vadi iz kose šnalu koja je držala isuviše urednu punđu. Pramenovi jake crne kose slobodno joj padaju po ramenima.

Uzimam još jedan gutljaj kafe, uzuđenje raste. Sada je već jasnije šta se događa sa ovom junakinjom. Njen mi je bijes itekako poznat.

Konkurs je zahtijevao šaljivu poeziju za razonodu. To je bila jedinstvena prilika da se pročuje za njen talenat. Njoj je gotovo prirodno razmišljati u stihovima.

Noću je analizirala uslove koji su objavljeni na konkursu kako bi se pjesma u potpunosti uklopila. Danju je zapisivala stihove, precrtavala ih, gužvala na desetine papira, i počinjala sve ispočetka. Tog jutra je napisala konačnu verziju kojom nije bila isuviše zadovoljna iako je dala sve od sebe, ali vremena više nije bilo. 

Ta je pjesma imala sve što bi trebalo da ima jedna dobra pjesma, ispunjavala je sve uslove, valjda je bila i šaljiva, ali ne bi se moglo reći da je iskrena. Razonoda je svakako važna, ali to nije ono što je pokretalo plamen u njoj. Ulila je u stihove sve, osim onog najvrjednijeg, nje same, sve sem njenih najdubljih emocija koje bi lako pronašle svoju publiku. Bez duše pjesnika stihovi su samo riječi na papiru i ništa više. Sada na mokrom i zaprljanom. 

Nekad nam život jednostavno ne dozvoli da budemo ono ko nismo.

Baci te naše pokušaje u blato, uništi ih. I to je trebalo da se desi kako bi konačno shvatila da je neće usrećiti pakovanje sopstvenog talenta u kutijicu koja bi zadovoljila nekog drugog.

Ne želi zatezati svoju bujnu kosu u minijaturnu punđu, ni nizati stihove koje ne osjeća svim svojim bićem. Želi pisati pjesme kojima razbija duboko ukorjenjene iluzije, prvenstveno svoje. Oduvijek joj je najveći izazov bio uranjanje u mutne vode dok ne stigne do srži.

Želi stihovima slaviti život sa svim njegovim pobjedama i porazima u potrazi za nečim toliko stvarnim i snažnim da mora obogatiti dušu. Tada je sam proces stvaranja dar i svrha. A svaka nova pjesma za korak proširuje raspon njene slobode.

Zvono obližnje crkve zvoni samo jednom. Vraća me u kafić, kafe više nema, a ruka želi i dalje da piše. Moram krenuti. Nosim sa sobom neki novi osjećaj, lepršav je, miriše na nove mogućnosti. 

Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije