LjudiMjestanajnovijePojave

Često mi se čini da na probleme siromaštva gledamo akademski i nije mi jasno zašto

Ne postoji način da koherentno strukturišem ovaj tekst.

Ovo su slučajna zapažanja koja mogu pomoći u objašnjavanju mentalnih procesa.

Prevela: Maja Dropić

huffpost.com

Često mi se čini da na probleme siromaštva gledamo akademski i nije mi jasno zašto.

Znamo šta se dešava i kako, možemo vidjeti sistemske probleme, ali veoma rijetko siromašna osoba objašnjava stvari samostalno. Dakle, to ću sada uraditi ja, nekako.

Odmor je luksuz koji imaju samo bogati. Ja ustajem u 6 sati ujutro, idem na fakultet (imam pun raspored, ali mogu da stignem samo na dva predavanja), zatim radim, onda pokupim djecu, pa muža, nakon toga imam pola sata vremena da se presvučem i krenem na drugi posao.

Vraćam se kući u pola 1 ujutro, a zatim treba da se pozabavim preostalim obavezama. Ovo nije moj raspored svaki dan, imam dva slobodna dana u sedmici. To vrijeme koristim za čišćenje kuće, brigu o ljubimcu, da vidim djecu duže od sat vremena i nadoknadim propuštene školske zadatke.

Tih noći sam u krevetu do ponoći, jer ako legnem prerano, poremetiću svoj obrazac za ostale dane i neću moći da se fokusiram na vožnju kući sa drugog posla, jer ću biti pospana. Nikada ne dobijam slobodan dan ako nisam prilično bolesna.

Ovakav život vam ne ostavlja puno prostora a razmišljate i onome što radite, već pažnju samo usmjeravate s jedne na sljedeću obavezu. Nema prostora za planiranje.

Kada sam prvi put ostala trudna, živjela sam u motelu sa sedmičnom kirijom. Imala sam mini frižider bez zamrzivača i mikrotalasnu. Primala sam socijalnu pomoć. Jela sam puter od kikirikija iz tegle i smrznuti burito, jer su bili najjeftiniji.

Da sam imala šporet, ne bih mogla napraviti goveđi burito za tako malo novca. Trebalo mi je meso u ishrani jer sam bila trudna. Možda nisam mogla prijuštiti sebi prenatalnu njegu, ali sam bila dovoljno inteligentna da znam da mi treba gvožđa u ishrani dok sam trudna.

Znam da kuvam, imala sam Domaćinstvo u srednjoj školi. Većina ljudi u mojoj situaciji nije. Ali onda morate imati radnu površinu, lonce i začine, a morate i da operete posuđe bez obzira koliko ste umorni da ne navučete bube. To je velika vještina za mnoge ljude.

Ako zezneš nešto, pozliće cijeloj porodici. Naučili smo da se ne trudimo previše kako bi bili srednja klasa. Ništa nikada ne ide kako treba i uvijek vam bude gore kad ponovo pokušate i propadnete. Bolje je da i ne pokušavate.

Ima više smisla nabaviti hranu za koju znate da je ukusna, jeftina i da može dugo da stoji. Brza hrana je zadovoljsto koje možemo prijuštiti, zašto bismo se toga odrekli? Imamo tako malo.

Najbliže roditeljsko savjetovalište udaljeno je 3 sata vožnje. To je mnogo novca za gorivo. Mnogo žena to sebi ne može prijuštiti, pa čak i ako živite u blizini jednog, vjerovatno ne želite da vas drugi tamo vide.

Svjesni smo da se mi „razmnožavamo“ dok drugi „imaju djecu“. Odlučujemo imati djecu iz približno istih razloga iz kojih pretpostavljam da i bogati ljudi imaju djecu. Ženja sa širenjem i slično. Niko ne voli što siromašni imaju djecu, ali još više osuđuju abortus.

Foto: Canva

Nije nam dozvoljeno mnogo pogodnosti. Otkako su se zakoni promijenili, teško je otvoriti bankovni račun. A bez njega provodite mnogo vremena smišljajući gdje da unovčite ček, jer ne možete primiti platu na račun. Većina motela uvela je politiku da bez kreditne kartice ne možete rezervisati sobu.

Jednom sam pet sati lutala po kiši sa skoro hiljadu dolara u džepu ali nisam mogla da iznajmim sobu čak ni da sam platila depozit od 500 dolara u gotovini i ako bih mobilni telefon ostavila kao garanciju.

Niko ne vodi dovoljno računa o depresiji. Morate shvatiti da mi znamo da ne možemo biti umorni. Nikada nećemo biti ispunjeni nadom. Nikada nećemo otići na godišnji odmor. Znamo da sama činjenica što smo siromašni znači da nikada nećemo biti „nesiromašni“.

To nam ne daje puno razloga da se poboljšamo. Ne prijavljujemo se za poslove jer znamo da nemamo dovoljno sredstava da bi izgledali dovoljno lijepo da bi ih zadržali.

Ja bih bila odlična pravna sekretarica, ali su me više puta odbijali jer „ne odgovaram imidžu firme“, što je lijep načina da vam neko kaže „nestani, sirotinjo“.

Foto: Canva

Dovoljno sam dobra da kuvam, skrivena u kuhinji, ali mi neće dati posao konobara jer „ne odgovaram korporativnom imidžu“. Ja nisam lijepa. Nedostaju mi zubi i koža mi izgleda kao kod svake druge osobe koja živi na kafi i nikotinu, a bez sna.

Ljepota je nešto što postižete samo onda kada to možete prijuštiti, a postižete je tako što dobijete posao koji vam je neophodan da bi održavali tijelo. Nema puno smisla pokušavati ako je već nemate.

Kuhanje privlači žohare, to niko ne shvata. Provela sam mnogo sati nabijajući tijela mrtvih žohara na čačkalice i ostavljajući ih ispred kako bih obeshrabrila druge da uđu. Ne funkcioniše, ali je zabavno.

„Besplatno“ postoji samo za bogate ljude. Sjajno je što na mom fakultetu postoji posuda sa prezervativima, ali većina siromašnih nikada neće kročiti na fakultetski kampus. Tamo ne pripadamo.

Postoji klinika na fakultetu? Sjajno! I dalje morate platiti participaciju. Mi nećemo tamo. Osim toga sve što će vam reći jeste da posjetite specijalistu.

Stvarno? Za nas bi se mogao nalaziti i na Marsu, eto koliko nam je dostupan. „Niska cijena“ i „fleksibilna cijena“ mi zvuče kao „novac koji morate potrošiti“, a zapravo vam sve to neće pomoći.

Ja pušim. To je skupo, ali je najbolja opcija. Vidite, ja sam uvijek iscrpljena, a cigarete su stimulans. Kad sam previše umorna da načinim i jedan korak, zapalim cigaretu i mogu da funkcionišem još sat vremena.

Kada sam bjesna i slomljena i nisam u stanju da postignem ništa više, mogu da zapalim cigaretu i osjećam se malo bolje, makar na minut. To je jedino opuštanje koje mi je dozvoljeno. To nije dobra odluka, ali je jedina stvar kojoj imam pristup. To je jedino što sam pronašla što me spriječava da se srušim ili da eksplodiram.

Donosim puno loših finansijskih odluka. Nijedna od njih nije dugoročno važna. Nikada neću biti ništa sem siromašna, pa zašto je bitno ako ove sedmice potrošim upola više nego što bi trebala?

Nije kao da će žrtva rezultirati poboljšanjem okolnosti; ono što me sputava nije što sam potrošila 5 dolara bespotrebno. Sputava me što sam dokazala da sam siromašna osoba i da je to sve što ću ikada biti.

Ne vrijedi mi da živim mračan život lišen malih zadovoljstava kako bi jednog dana mogla prijuštiti jednu veliku kupovinu. Nikada neću imati velika zadovoljstva. Postoji određena privlačnost da proživite ono malo života dok imate novca u džepu, jer bez obzira na to koliko ste odgovorni, ionako nećete imati conjka za tri dana. Mislim da je to isto.

Siromaštvo je sumorno i tjera vas da zaboravite dugoročne planove. Zbog toga viđate ljude sa četvero djece od različitih partnera. Držite se malog osjećaja povezanosti kako bi preživjeli.

Nemate pojma kolika je želja da se osjećate bitno, ona je važnija od hrane. Držite se ljudi sa kojima se osjećate lijepo na sat vremena i to je sve što dobijate.

Vjerovatno niste kompatibilni sa njima ni za šta dugoročno, ali oni u trenutku mogu učiniti da se osjećate vrijedno i bitno. Nije važno šta će se dogoditi za mjesec dana. Šta god da se desi, neće biti ništa drugačije od onog što se dogodilo danas ili prošle sedmice. Ništa od toga nije važno.

Mi ne planiramo dugoročno, jer ako to učinimo samo ćemo sami sebi slomiti srce. Najbolje je ne nadati se. Samo uzmete ono što vam se trenutno pruža.

Ja ne tražim saosjećanje. Samo pokušavam da objasnim, na ljudskom nivou, kako ljudi donose ono što spolja izgledaju kao grozne odluke. Ovakvi su naši životi, evo i naših obrambenih mehanizama i zašto razmišljamo drugačije.

Svakako je to samoporazno ponašanje, ali je sigurnije. To je sve. Nadam se da to pomaže da shvatite.

U nastavku se nalazi odgovor autora na komentare.

Komentari na ovaj članak su bili nevjerovatni. Dosta ljudi mi je tražilo dozvolu da ga koristi. Molim vas, podijelite ga sa svijetom ako ste u njemu pronašli vrijednost.

Ako ste nastavnik, ja bih rado porazgovarala sa vama ili pojasnila stvari ako želite da članak koristite kao dio vaših časova. Možete me kontaktirati preko mog Tviter naloga @killermartinis ili preko moje email adrese [email protected] gmail.

Ovaj članak raširio se društvenim mrežama brzinom svjetlosti. Kako me dovoljno ljudi kontaktiralo da mi ponudi novčanu pomoć, otvorila sam nalog na „Gofundme“ mreži i odgovor je bio nevjerovatan.

Do sada sam prikupila svoj tipični godišnji prihod. Ne znam šta da vam kažem osim hvala. Razgovaraću sa nekim ko se razumije u finansije i ko će se pobrinuti da ne protraćim ovaj novac, već da ga iskoristim za ispravne stvari.

Shvatite da sam ovo napisala kao primjer misaonog procesa sa kojim se borimo. Većina nas pati od kliničke depresije, a nemamo pristup terapiji, ljekovima i podršci.

Govore na da pređemo preko toga i mi pronalazimo načine da se snađemo. Ne kažem da ljudi žive u potpunosti bez nade, to nije u ljudskoj prirodi, ali te misli nikada nisu daleko.

Prikradaju nam se svakom prilikom, plijen im je naše prosuđivanje kada smo umorni i pod stresom i slabi. Mi se stalno borimo protiv ovih misli, jer se bojimo da će, ako ih izgovorimo naglas ili ih samo artikulišemo u našim glavama, one postati nevjerovatno stvarne.

Hvala vam što ste ovo pročitali. Drago mi je da ljudi u ovome nalaze vrijednost. Budući da sam se već umorila od ljudi koji čitaju ali ostavljaju negativne komentare, htjela bih razjasniti nekoliko stvari.

Nije čitav članak o meni, zato sam i rekla da su to zapažanja. Rekla sam već, to su slučajna zapažanja a ne potpuna. Ako stvarno morate da me nagovarate da abortiram ili da držim noge sklopljene, ili se pak pitate da li sam migrant i kako mogu biti siromašna kad baratam složenim riječima, ja vas molim da pročitate komentare i zapitate se da li je iko tako nešto rekao vama.

Meni ne smetaju negativni komentari, već oni koji se ponavljaju. Ne morate ništa da kažete, a ako već želite, uradite to bar na zabavan način.

Međutim, ako ste jednostavno radoznali i želite da razgovarate, ne smeta mi da ponovim nešto, jer su ti razgovori važni. Oni se nikada zapravo ne ponavljaju, već imaju tendenciju da budu veoma specifični za osobu koja postavlja pitanja.

Ne smetaju mi iskrena pitanja, zbog toga sam i napisala ovaj članak.

Puno vam hvala. Ne znam kako će moj život izgledati iduće sedmice, ali bar jednom, to je dobra stvar i na tome vam se moram zahvaliti.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije