Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Namrgođena sova: Ima vremena

Probudila sam se, ali kao da nisam.

Piše: Redakcija

Namrgođena sova

Foto: Unsplash

Glava je bila teška, mada nisam pila ne znam od kada, legla sam u pristojno vrijeme, zaspala uljuljkana nekim finim planovima, idejama koje se godinama motaju po glavi, sanjala – čini mi se ništa, a opet jutro sam teško dočekala. 

Htjela sam da ustanem, ali nije mi se dalo. 

Ima vremena, pomislila sam i nastavila da ležim u nekom polusnu, propuštajući jutarnje sjenke, mirise, boje, vijesti, poruke, prilike, ideje. I da ne ustanem narednih deset dana ništa se neće promijeniti, jer za sve što očekujem ima vremena. 

Poruka sa pozivom na kafu me je obradovala, ali ne sad, jer nije pravo vrijeme, nije mi do toga bilo baš u ovom trenu, ovom danu. Smislila sam izgovor i dobro opravdanje zašto mi ne odgovara predloženo vrijeme, jer to je viđenje kojem se radujem iz daleka, jednom kada mi bude do toga. Važno je da prilika postoji, a za realizaciju ima vremena.

Pogledala sam desetak nasloženih knjiga. Vrpca je kod svake virila bliže početku. Prošli su dani, mjeseci, možda i godine od započetog čitanja i planiranog završetka do kojeg nijesam stigla. Mogla bih krenuti danas, odabrati neku. Ali, koju? Za donošenje odluke treba volja, a danas je nemam, kao ni juče, ni onih prethodnih dana, ali možda ću imati sjutra, zato skrećem pogled, jer ima vremena.

Slučajno ili ne zaustavih se kod frižidera. Za taj smjer sam imala snage. Uzela sam prvo što mi se našlo pod rukom, a da ne zahtijeva pripremu. Sjela sam i razmišljala kako ću od sjutra započeti sa dijetom. Danas ću još da se prejedem toliko da mi bude muka, tako da će mi od sjutra biti lakše da se oduprem želji da dosadu proguravam sa novim zalogajem. Do sada mi taj recept nije davao rezultate, ali od sjutra hoće, sigurna sam, jer do ljeta i laganije odjeće ima još vremena.

Vijest o produženju krajnjeg roka za predaju magistarskog rada me je obradovala. Znala sam da to što nemam volje da mu se posvetim ima neko značenje. Samo bih sebe neproduktivno mučila. Intuicija mi je govorila da ima vremena. I ima, do kraja godine ću to sigurno završiti.

Zraci sunca na zalasku, ma koliko bajkoviti i poetični bili, meni su pokazali samo naslage prašine na stočiću i tačkice koje je kiša ostavila za uspomenu tokom svojih prethodnih posjeta. Tih naslaga i tačkica ima svuda po kući i na svakom prozoru. Ima  i nereda. I paučine. Po koji trun i na podu. Uspješno sam izbjegavala da se suočim sa njima. Detaljno ću sve srediti sjutra, prekosjutra ili tog nekog dana, jer vrijeme je ispred mene, ne mora ništa sad i odmah. 

Vrijeme ispunjeno ni sa čim, planovima i maštanjima za neko drugo vrijeme, jer bar toga imam na pretek.

Ustvari, imala sam. Onog dana sam shvatila da mi upravo to nedostaje. Onog dana kada je bol u lijevom donjem dijelu stomaka odlučno rekao da ne mogu više da ga ignorišem i da mi ne daje više ni dan odlaganja. Ostali su svi prethodni dani obojeni tugovanjem za onim čime su sve mogli biti ispunjeni. A oni za koje je bilo namijenjeno to da budu umorili su se od čekanja i nestali. Ostalo je samo sada i ovdje.

„Ima vremena.“, najveća zabluda, jer i kad ga ima nije dovoljno da bismo mogli dozvoliti njegovo traćenje. Koliko ima? Do kad ima? Da li ima dovoljno da se nadoknadi sve propušteno ili tek toliko da shvatimo da je trebalo grabiti svaki udisaj, pogled, trenutak, priliku, sve?!

Ne znam odgovor, ali dobila sam produžetak koji me je učinio osobom srećnom onako kako sam zaboravila da mogu biti, zapravo kako nisam ni znala da umijem.

Sada se budim sretna što gledam čađavi dimnjak koji mi je uvijek smetao i izazivao neko čudno osjećanje tuge u meni. Volim da ga vidim, jednako kao i krov stare ostave sa izblijedjelim i popucalim crijepovima i neokrečenim zidovima. Tamo, kad pogledam preko njega, vidim livadu neveliku, ali prekrivenu ljubičastim i žutim cvjetovima, samoniklim, neželjenim, a ipak, prelijepim, koji ljepotom i mirisom prkose nezadovoljenoj potrebi da budu svakodnevno zalivani. Raduju se kiši, ona donosi sve što im je potrebno da budu još veći, brojniji, bolji. Radujem joj se i ja sada, iako sam je nekada istinski mrzjela. Ona će padati i dalje i kad ja ne budem gledala, zato umjesto da je psujem, divim joj se dok imam vremena.

Šoljica kafe, svjež vazduh, stolica i mali sto, papir i olovka, želja i volja da ostane trag za onda kad ne bude više vremena.

Konkurs organizuju  Lola magazin i Jaffa napolitanke

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije