Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Milanka Blagojević: Ja sam njegova, a on je njen

Prsti joj klize i gube se.

Previše teško da bi uspjela.

Vadila je posljednje atome snage da ga izbriše.

Milanka Blagojevic

Crtala linije kredom kao da tjera mrave. Preko te linije je prelazio, olako, sa osmijehom na licu. Gutala riječi koje lako obilaze knedlu u grlu i izlete pred njega. Skako je po njima kao da su lokvanji na ustajaloj bari.

Ona je bila patka koja zaranja glavu u vodu, od previše sunca i preteških misli tražila spas u vodi. Zadržavala se dugo, posmatrao je sa obale ne pitajući se  da li će izdržati.

Izdržavala je, izlazila bez kamenja u džepovima, dovoljno jaka da na klackavim nogama krene dalje. Dovoljno slaba da je oduva povjetarac.

Danju ga je potiskivala na dno želuca, u snovima bi isplivao držeći je za ruku. Prsti im isprepleteni , dlanovi se znoje i ruke odustaju.

Ostaci njegove kože na njenom jastuku. Uzglavlje utisnuto u dubini njenog lakta.  Miris u dubini njenih pora.

Šta je od nje ostalo u njegovim sobama, krije je li je po ćoškovima?

Jedan dan briše sve. Vidjela je kako joj prilazi sigurnim korakom i grli oko struka. Njena kosa zapinje mu među kapcima, od toga će oslijepiti. Tražiće ga baš kao i ona nekada. Njegov korak koji u istom trenu dolazi i vraća se. Tamo gdje samo on pripada. Dovoljan sam sebi.

Stepski vuk u čiju krletku upadaju preplašene prepelice. Ostavljaju svoje perje i ogoljene se vraćaju. Tamo gdje ne pripadaju. Bez njega polovične.

Tijelo izdražava. Sastanke, dodire, rastanke i odlaske. Tijelo izdrži. Duša se opire. Željna luta svijetom u potrazi za istim lutanjima, onim koji vode do njegovog praga.

Ne postoji put bez povratka, moraš uvijek sebi da se vratiš, da se sastaneš sa sobom i svojim bolom. U sobi sa njegovim mirisima, na jastuku sa ostacima njegove kože.

Jedan dan u kojem se briše sve. Njeni sigurni koraci na prvom sastanku. Njegova ruka na njenom struku.  Sadašnji trenuci koji su već upisani kao prošlost. Lutanja u kojima se na kraju surećemo sa sobom.

On to ne primjećuje. Ja sam njegova, a on je njen. Kakve su to igre u koje nas život smjesti? Smjestimo li se tu ponekad sami? Nesvjesno upadnemo u zamku kao životinje. Vuče nas miris hrane.

Prevare, sve same prevare u koje upadamo zavedeni mirisima. U jednom trenutku čvrsto na zemlji , u sljedećem smo u rupi. Oko zglobova okovi i nema mrdanja. Gdje sam ja to upala? Davim se,  a nisam svjesna davljenja.  Davim se,  a ne želim spas.

Opet bih u njegove ruke. Ruke koje su mi na leđima spremne da me odgurnu.

On je kao dijete koje se s nama poigrava. Žonglira. Nas dvije klizimo mu s prstiju, ispadamo iz ruku kao figurice od porcelana. Ponekad te krhotine zalijepi i vrati na staro mejsto. Stojimo mu na kaminu kao suveniri.

Jedan dan briše sve.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije