Ljudi s olovkamanajnovijeNaslovna vijest

Jaffa trenutak – Žena sa penkalom: Biram da budem srećna

Bila sam savršeno svjesna da bih trebala biti srećna. Dala sam sebe cijelu da to ostvarim i nikad nisam zažalila.

Redakcija

Foto: Pixabay

Imala sam siguran posao, bila dovoljno zdrava i sposobna da mogu ostvariti i dodatnu zaradu, djeca su  na fakultetima ostvarivala izuzetne rezultate, roditelji zdravi, čekala sam useljenje u svoj stan… Sve je bilo baš kako treba. Trebala sam biti srećna. Ali, nisam.

Lavinu anksioznosti i depresije kojima sam JA dozvolila da me zatrpaju, pokrenuo je jedan od nadređenih na mom radnom mjestu kada je posumnjao u moju odgovornost i radne sposobnosti. Nije mi pomagala ni činjenica da taj posao vrijedno radim već 11 godina i da ni jedna kontrola niti inspekcija nije imala ni jednu zamjerku na moj rad. Mjesecima sam bezvoljna odlazila na posao.

Provodila sam radne sate ćutljiva, nervozna i izbjegavajući kolege. Imala sam napade drhtavice i nenormalne žeđi.

Želudac mi se grčio, mrak padao na oči, a u glavi mi je zujalo od crnih, najcrnjih misli koje se mogu zamisliti. Sve slobodno vrijeme sam provodila u pidžami, izlazeći iz stana samo da bih prošetala psa. Prepuštala sam ćerki sve kućne poslove pod izgovorom da sam umorna. I bila sam. Od sebe same.

Imala sam  ranije napade panike, uglavnom kada sam među nepoznatim ljudima ili okruženju, ali ovo… Ovo je bilo nešto drugačije. I nisam nikome mogla opisati, ni dovoljno vijerno dočarati kako se osjećam.

Foto: Pixabay

Zaboravila sam koliko uživam u pisanju, pletenju, čitanju… Zaspivala sam u 19h i budila se sljedeće jutro. Bježala sam u san. Budila se i ustajala samo zato što moram. Nisam se radovala novom danu. Životu. Samo sam čekala da prođe. I jedno i drugo.

Nisam imala suicidalne misli, ali sam zamišljala kako bi mi dobro došlo da slomim nogu ili ruku, pa da ne moram na posao. Ili da obolim od korone. Ili da je bol u glavi posljedica aneurizme, da će me hitno uputiti na operaciju i da ću duuuugo biti na bolovanju. Kod kuće. U pidžami.

Dok sam jedno jutro kuvala sebi kafu prije posla, osjetila sam čudno „zadovoljstvo“ jer sam se opet probudila bezvoljna. Kao neko olakšanje jer se ne moram smijati, veselo čavrljati, pjevušiti bez razloga…

Tada sam shvatila da mi treba pomoć. I potražila sam je.

Prvu psihoterapiju sam preplakala, izvinjavajući se doktoru što mu trošim ubruse. Kakva glupost. Izvinjavati se, jer me BOLI. Nisam ni bila svjesna koliko me boli. Mada, da sam bila svjesna, vjerovatno bih ranije, tj. na vrijeme, potražila pomoć. Ovako, sve svoje boli, od djetinjstva pa na ovamo, sam nosila  sa sobom. Čuvala sam ih i njegovala, kao da su nešto najljepše što imam. Nosila sam ih na plećima, nesvjesna da mi ne daju da se uspravim i dignem glavu. Da progledam i vidim ono što svi vide. Da uspjevam, da napredujem, da sam hrabra. Usuđivala sam se napuštati zonu komfora nekoliko puta u životu. I opet bih. Ne bojim se promjene, ne bojim se neimaštine, ne bojim se života bez partnera. Ali sam se bojala ostaviti ružna sjećanja iza sebe. Zašto? Tek treba da saznam.

Posle prve terapije sam osjetila olakšanje jer sam se isplakala. Posle druge jer sam pristala na antidepresive. Na treću sam otišla pjevušeći. Za četvrtu sam se nesvjesno pripremala misleći u sebi: „Jao, ovo moram ispričati doktoru“, kad mi se desi nešto interesantno.

Sada se radujem svakom zakazanom terminu. Jer znam da radim na sebi i osjećam da sam bolje. Nalazim sreću u sebi i oko sebe. Dišem punim plućima u sadašnjosti i radujem se svijetloj budućnosti. Zaljubljujem se u sebe. U svoje lice, svoje tijelo (bez obzira što sam u dobu kada je više nego ikad podložno promjenama) i konačno, u svoje misli. Jer su lijepe, vedre, optimistične… Opet imam planove, ciljeve, želje. Dotjerujem se. Smiješim se nepoznatim ljudima u prolazu. Nasmijavam kolege. Razumijem svoju djecu više nego ikad. Ne koristim više gradski prevoz i uživam u hodanju.

Foto: Pixabay

U dugim šetnjama sa psom.

U dobroj hrani.

U rađanju sunca.

U dobroj knjizi, koncertu i kratkom putovanju.

U ljepoti svojih kćeri i njihovim uspjesima.

U njihovom mirnom disanju dok spavaju.

U nestašlucima svog psa.

U izležavanju nedjeljom.

U svojoj slobodi.

U životu.

Jer je moj. Jer je jedan. Jer je tako čaroban i dragocjen. Jer mi je dat sa razlogom.

Donijela sam odluku da ga ne protraćim i da budem srećna. Vjerujte mi, to je bilo dovoljno da se vratim na pravi put. Samo treba odlučiti. Teško jeste, ali nije nemoguće.

 

Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije