
Ivana Lakić: Sve to tvome srcu treba
Polako se povlači, kao da će svakako časa nestati i otići.
Lagano i nježno se provlači kroz svaki pramen kose i mazi me nježnošću.
Polako se povlači, kao da će svakako časa nestati i otići.
Lagano i nježno se provlači kroz svaki pramen kose i mazi me nježnošću.
Tišina je sve snažnija, dok je more još više nemirno i napušteno. Ko da moru neko i treba, ima svoje slučajne prolaznike, da se dive ljepoti i silnosti koju nosi.
Uvijek će biti neko ko će to isto more voljeti na neki njemu svojstven način, pa možda i prevariti tu vodenu daljinu da zauvijek ostane pored njega. Sve to će uraditi da mi se slomi onaj najtopliji dio srca i lagano obuče omotač čežnje.
U meni je odavno sve lomljivo, do stakla lomljivo!
Svaki put dok mi dolaze osjetim da će ostati tu, nesavršeno savršen i uvijek prisutan u mom oku. Biće tu i onda kad budem daleko od svega što toliko liči na njega. On će biti tu i kad odluči da se povuče daleko od moga oka, u uglove nekih napuštenih gradova, neobične arhitekture i naizgled lijepih muzeja.
Ostaće tu kad me budu uvjeravali da je ljepše birati sigurno, od onog nemirnog i neukrotivog. Neukrotivo ću ga voljeti u uglovima nekih prljavih gradova, gdje sve miriše po ribi, vlažnosti i tmini.
Voljeću ga i onda kad mi zavežu ruke i kažu da nemam prostora za zagrljaj. Tada ću sanjati o njemu, potpuno, predano i bez odustajanja.
Neću se boriti, zato što borbe traže previše surovosti i sve manje ljubavi. Ja ću voljeti sve dok me ima i dok imam srca. Voljeću i onda kad o bliskosti budu pričali kao o nečemu što zatvara srce i stvara tjeskobu. Voljeću kad mi putevi budu išli u pogrešnom smjeru, kad se sapletem pa dva, tri puta ogulim koljena.
Mislim da ću i dalje pustiti srce onako golo, bez zaštite i poput djeteta. Neću se bojati da će stradati baš zbog toga što od ovolike ljubavi ne možeš stradati, možeš samo porasti.
Porasti do visina i svih daljina, poljubiti onu namćorastu zvijezdu i reći mjesecu koliko ti je važan u životu. Ukrstiti sve puteve da odvedu ka srcu zbog koga mi se svaki put odsjeku noge i stopala pri pomisli da postoji.
U trenucima kada si sjedio na uglu velike sobe, gdje ti je i mali ugao bio dovoljan da pronađeš dvije, tri slagalice za suštinu. Srce se proteglo, poput djeteta što naglo poraste i odraste.
Ono se zapalilo poput vulkana i ne prihvata hlađenje. U slučaju da ohladi, izgubiće onaj najtopliji dio što razdvaja pretkomore.