Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Slavica G: Pola stupca za Peru Zupca i trenutak radosti

Sticajem lijepih okolnosti, ovih dana pomažem u nastajanju jedne knjige, za koju je predgovor napisao Pero Zubac.

Redakcija

Foto: Pixabay

Njegovo ime, kada sam ga pročitala, zazvonilo je nekom zaboravljenom milinom i odvelo me u neka davna i daleka vremena u kojima sam srela sebe nekadašnju, našla mrvice prošlosti i tragove bivše sreće. Trenutak radosti… jer sam pronašla neke potpuno zaboravljene dane, ispunjene nadanjem, snovima i prevelikim očekivanjima od života.

Nekada davno, u prošlom vijeku, dok smo još bile na korak od života, mi djevojčice – balavice, ispisivale smo svoje sopstvene antologije ljubavne poezije, u sveskama sa tvrdim koricama i ilustrovale ih isječcima iz Bazara i Nade. Čitale smo ih na velikom odmoru, razmjenjivale i prepisivale sa tolikom posvećenošću kao da od toga zavisi budućnost svijeta. Znale sve stihove napamet i išle u susret životu nasmijane, radosne, očarane…

Foto: Pixabay

Tih godina, tada je to bilo in, čitale smo knjige, voljele iluzije o ljubav, lijepe riječi, poeziju i pjesnike, i vjerovale da je sve baš tako kako je napisano… Tada nam nisu bili važni književni stilovi, pjesnički pravci, epohe i vijekovi, i uopšte nas nije zanimalo šta kažu književni kritičari – u našim ličnim antologijama bile su na prvom mjestu Mostarske kiše, a onda redom… Simonov, Prever, Majakovski, Jesenjin, Vasko Popa, Vesna Parun, Arsen Dedić, Desanka Maksimović, Mika Antić, Dučić i Šantić, Brana Crnčević, Rade Drainac… i ko zna šta sve ne… jedino nije bilo sumnje da ljubav postoji i da ćemo i mi jednom sresti svog pjesnika.

“Svetlana” je bila himna te davne generacije rođene kad i pjesma. Zbog nje smo čitale Rilkea, Crnjanskog i Spinozu… pomalo plakale, bile malo tužne, smijale se vedro i nevino, izigravale svetice, pravile se važne, glupave i pametne, i pitale: – Da li me voliš?… a bile ubijeđene da smo jedine, jer ni na šta manje od toga ne bismo ni pristale, tada…

A onda su došle duge ćutnje, preduge… koještarije… devedesete pa novi vijek i sve ono što su sa sobom donijeli… a mi nismo više bile balavice, u međuvremenu, dogodio nam se život – nekako odjednom imale smo svoje prave velike ljubavi, brige, poslove, problem i karijere. Postale smo predavačice, prodavačice, asistentkinje, menadžerke, aktivistkinje za raznorazna prava, majke, nečije žene – ničije ljubavnice ili obrnuto.

Pjesme i modre mostarske kiše ostale su daleko iza nas, rukopisne antologije nestale zajedno sa našim nekadašnjim domovima i zaboravljenim gradovima… a mi smo postale neke sasvim druge.

Foto: Pixabay

O ljubavi i životu učile smo od pjesnika, i zato smo sve još pomalo Svetlane. Dok traje monotona biografija sunca, ne damo se godinama, drugačijim navikama, volimo jučerašnje nježnosti i znamo da je sreća lijepa samo dok se čeka…

Možda smo bile voljene i više i ljepše, ali sve smo htjele baš onako kako je Pero Zubac volio Svetlanu jedne jeseni.

Odavno znam da su pjesme fikcija i da su riječi igračke pjesnika ali me je ipak pomalo razočaralo što Pero Zubac, u tom pomenutom predgovoru, kaže da je Svetlana – „nepostojeća”, nastala po uzoru na četiri njemu drage literarne junakinje… jer ako sam i u šta na ovom svijetu htjela vjerovati to je – da je jedan pjesnik, jedne jeseni, volio jednu Svetlanu, dok su nad Mostarom padale neke modre kiše.

 

Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije