Ljudi s olovkamanajnovije

Jaffa trenutak – Zejneba Adilović Delić: Najljepši momenat svakodnevnice

Budim se uz miris jutarnje kafe.

Protrljam oči i osmjehnem se.

Piše: Zejneba Adilović Delić Redakcija

On je u kuhinji.

Nedjelja je.

Znači da nam je opravdano da sve bude usporeno danas.

Budim se s naglašenim osjećajem zahvalnosti.

Svjesna koliko vrijede i toplina doma, hrana kojom smo opskrbljeni i njegovo prisustvo.

Što imamo jedno drugo.

I imamo to nešto naše što smo izgradili vlastitim rukama.

Onda se istovremeno i javljaju igre misli iz pozadine.

Zašto svaki put kad smo ranjive, kad se prepustimo toku emocija da nas vodi, to isto ujedno i probudi alarm u nama?

Da podignemo linije odbrambenog sistema?

Da nešto neće biti dobro?

Da ćemo se opeći?

Kad mi volimo kao da je predodređeno (odgojem možda) u nama da to ne stavimo u prvi plan?!

Ne pokažemo sve?

Ne potrudimo se koliko i on?

Ne borimo se za njega jednako ili više nego on za nas?

Kako god, on je moje utočište. Sigurna luka.

Ruka koja me razumije, pa onda podržava.

Ustajem, prošetam do kuhinje i uzimam svoju već spremljenu šoljicu kafe.

Gledamo se, progovorimo koju riječ samo, dok jutarnja kafa ne učini svoje.

Onda tek započinjemo dan.

Onda možemo da razgovaramo. O svemu.

Ali ne bi bilo pravedno ne spomenuti i ono što nužno ide uz nju.

Makar mrvica slatka, omiljeni keks ili dvije kockice čokolade.

Nekad zdravije, nekad one najslađe.

Zavisi u kojoj smo fazi, da li smo na onom režimu zdrave ishrane na kojeg uporno stavljamo znak pauze, pa pokrećemo opet.

Ili kad dođe vrijeme za repeticiju onog “od sutra sam na zdravoj ishrani”, a bježimo od istog sedmicama već.

Kako god, smijemo se, najčešće na račun jedno drugog i uživamo u okusu slatkiša ovog jutra.

Shvatam dok ga gledam koliko smo vremenom opet postali slični jedno drugom.

Vratili se na početak.

Bez obzira na svoje različitosti. I one koje će ostati s nama do kraja zajedničkog života.

Neke crtice će uvijek praviti liniju razdvajanja između osoba koje jesmo.

Ali i pustiit nas da budemo zasebne osobe i znamo tačno na čemu trebamo da radimo na sebi.

Ipak…

On je ja, ja sam on.

Moj vjetar u leđa, godinama već.

Često se podsjetim da Mu se iznova zahvalim na darovanom i na mom odabiru.

Bolja i veća sam žena njegovim posredstvom i prisustvom.

I svjesna težine tih riječi slobodno to kažem.

On je moj dom.

Moj osmijeh i napredak.

Moj najbolji prijatelj.

Moja doza jutarnje kafe.

Onaj s kojim bih oprobala sve moguće slatkiše koji idu uz nju.

Daleko od perfekcije, ali isuviše vrijedno i posebno.

To što imamo.

I to što smo napravili od tog što imamo.

I onda se u ovakvim jutrima, kad se sve posloži na svoje, podsjetim da uvijek imam pravo da gledam na stvari sa tačke pozitivnog, ne dozvoljavajući sebi da zakoračim u zone negativnog.

Da vidim to što držim u svojim rukama ili da besmisleno poredim sa onim što pripada nekim drugim rukama.

Na kraju, nikakva materijalna bogatstva ne bih zamijenila za ovaj osjećaj, stanje i dom kojeg činimo zajedno.

Niti naše momente jutarnje kafe.

Posebno nedjeljom, kad važe drugačija pravila za sve.

Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije